Maksimirska Crvenkapica

Svi koji smo slušali i čitali priču o umiljatoj djevojčici, zločestom vuku i dragoj bakici, naučili smo da djevojčica ima crvenu kapicu i da su je baš zbog nje prozvali Crvenkapicom. Mislili bi to sigurno i dalje da se nisu pobunili roditelji nekih dalmatinskih pučkoškolaca. Učenike i roditelje iz Dalmacije izgleda i nije toliko zasmetalo što je netko promijenio dragu i poznatu priču, nego više što je djevojčici promjenjena kapica, što je zbog toga u izmjenjenoj priči, Crvenkapice postala Plavokapica.

Za dalmatinsko čuđenje kriv je zagrebački književnik, Pajo Kanižaj, koji je preinačio svima znanu priču o Crvenkapici, premjestio je iz nekadašnje bezimene šume u maksimirsku. U čitanci za šesti razred ilustrator je djevojčicu narisao s plavom kapicom na glavi. Velike je i male Dalmatince pak, izleda najviše naljutilo što je na plavoj kapici imala Dinamov grb. Zaključili su da Crvenkapica ne samo da je pretvorena u Plavokapicu, nego i u navijačicu Dinama. I kao i svi pravi Dalmatinci" zapitali (se): Zašto ne, u navijačicu Hajduka?

A potom možda i zašto radnja priče nije smještena u neku dalmatinsku šumu? Da je neki pisac s mora istu priču o Crvenkapici preinačio u priču o Bjelokapici i smjestio je na splitski Marjan, a ilustrator djevojčicu nacrtao s bijelom kapicom i s Hajdukovim grbom, vjerojatno bi u Zagrebu i unutrašnjosti Hrvatske reakcije bile iste. Sadašnja dalmatinska ljutnja na pretvaranje Crvenkapice u navijačicu Dinama", kao i moguća reakcija u Zagrebu i Zagorju da je Crvenkapici na glavu stavljena bijela kapica s grbom Hajduka, vjerojatno bi bile jednake. I jedna i druga ljutnja posljedica su opreke Zagreb-Split (i njezinih obuhvatnijih inačica: Zagorje-Dalmacija i provincija-metropola). Da ta zlobno smišljena opreka s vremenom nije postala i mišljenjem inih,  jedna bezazlena dječja priča ne bi ni pobudila ljutnju.