Malo nas je, al’ nas ima

Kad bi se u anketi ljudima postavilo pitanje kada će završiti mandat predsjednika Mesića i kada će biti novi predsjednički izbori, moguće je da veliki postotak upitanih to ne bi znao. Unatoč takvoj mogućnosti i tome da je do izbora ostalo još oho-ho vremena, zainteresirani za Mesićevo mjesto već su počeli hvatati bolje startne pozicije. Zasad su se na startu pojavili Ljubo Jurčić, Nadan Vidošević i Ivo Josipović. Kako kod nas uvijek ima mnoštvo voljnih da budu predsjednici Hrvatske, nema sumnje da će se broj zainteresiranih do izbora uvelike umnožiti.

Kada se prisjetimo tko je sve tijekom proteklih izbora kanio postati hrvatskim predsjednikom, to je valjda više kandidata nego što je bilo pradavnih Hrvata prispjelih na Jadran. Dosadašnji su nas izbori znali podsjetiti da je od tih prahrvata, legendarnog Kosjenca, Tuge i Buge, preživjela možda jedino Tuga, transformirana iz osobnog imena u imenicu. Izbori su, s obzirom na to tko se sve pojavljivao kao mogući predsjednik, znali biti “tuga Božja”. Kada je želja za predsjedničkim mjestom posrijedi, onda vrijedi ona “malo nas je, al’ nas ima”. U demokraciji je legitimna većina želja, pa i svačija želja da bude predsjednikom Hrvatske. Uz Josipovića, Jurčića i Vidoševića sigurno će biti i niz nepoznatih, no dovoljno uvjerenih da mogu biti predsjednici. Vrlo je vjerojatno da će se pojaviti i neki poznati, ali neočekivani kandidati.

U novim je predsjedničkim izborima jedino sigurno da se za predsjednika neće natjecati Stjepan Mesić. Kad bi Ustav to dopuštao, vjerojatno bi se i kandidirao. I najvjerojatnije bi opet pobijedio.

Kao što u svojoj prvoj kandidaturi nije imao gotovo nikakve izglede, u trećem bi pokušaju imao apsolutne izglede. Tajnom Mesićeve popularnosti morat će se baviti studenti sociologije, politologije i psihologije. Od predsjedničkog autsajdera postao je predsjednik favorit. Mesić je učinio legitimnom postmodernističku neobveznost, relativizirao je velike i povijesne teme, sve u politici učinio jednako važnim, odnosno jednako nevažnim te politiku i svoje predsjednikovanje mnogima pretvorio u “nepodnošljivu lakoću”.

Nitko zapravo ne zna u čemu je tajna Mesićeve političke magije, ali je ona nedvojbena, pa i nije čudno što se trojica predsjedničkih kandidata – Vidošević i Josipović puno više, a Jurčić puno manje – trse za njegovu naklonost i potporu. Kao esdepeovci, Josipović i Jurčić uzdaju se da će ih Mesić podržati po nepisanom, ali prirodnom zakonu ljevice. Vidošević pak valjda računa na to da će ga Mesić poduprijeti kao netipičnog, već dvostruko reformiranog hadezeovca.

Kao takav, Vidošević je valjda još samo formalno u spomenutoj stranci i pitanje je slovi li on uopće (i) kao njezin stranački kandidat. Možda mu ta podrška i ne treba ako su ankete bitan pokazatelj, a po njima Vidošević dobiva glasove i znatnog postotka esdepeovaca! Ako se tome doda i činjenica da je Vidošević direktor Kraša i predsjednik Hrvatske gospodarske komore, i to dugovječniji nego što su to bili njegovi preteče u socijalizmu, onda je on mister hrvatskoga gospodarstva koji kani postati predsjednikom države.

Jurčić, koji se nekoć dugo nije mogao odlučiti bi li ušao u SDP ili ne, a potom je dugo dvojio bi li u slučaju SDP-ove pobjede bio premijer ili ne, sada je odlučan da se kandidira za predsjednika države.

Neovisno što to kani i njegov stranački kolega Josipović koji se valjda jednako dugo kao i on premišljao o formalnom ulasku u SDP. Umjesto da se sam kandidira za predsjednika, Zoran Milanović odlučivat će koga podržati od te dvojice odlučnih! Nakon što je Mesić “detuđmanizirao” fukciju predsjednika i pretvorio je u postmodernističku ležernost “građanina predsjednika”, postalo je moguće da svaki građanin Hrvatske postane i njezinim predsjednikom. Uostalom, zasad već imamo tri kandidata.