Mamić i Horvatinčić mogli su i ne dati

U društvu u kojem su se “idealisti snašli materijalno, a materijalisti idealno”, Zdravko Mamić i Tomislav Horvatinčić nisu proleteri. Naprotiv. Ali pokazali su i da biti bogat uvijek i ne znači biti škrt, uzak i sebičan. Kupivši bolesnoj djevojčici iz Požege stan u Zagrebu, Zdravko Mamić joj je omogućio liječenje u glavnom gradu, a njezinu skromnu obitelj spasio od novčane propasti.

Mamić je usrećio i bolesnu djevojčicu i njezinu obitelj. A tako ujedno i pokazao da slika koja je o njemu u javnosti stvorena i nije njegov pravi portret. Slovio je kao osebujni BBB, kao bogat, bahat, bestidan. Takvim je slovio, a moguće je da će sloviti i dalje, usprkos dobročinstvu koje je učinio.

Jer sigurno će biti njurgavaca koji će Mamićev dar doživjeti kao dvoličnjaštvo, kao šminkanje i kao bacanje prašine u oči. Kupio Mamić i bolnicu, on će takvima ostati egzemplarom “urbanog primitivca”. Kao što će im i građevinski poduzetnik Tomislav Horvatinčić – unatoč tome što je za Zakladu Ane Rukavine darovao milijun kuna – ostati “urbanim uzurpatorom”.

Kod nas mnogi ne trpe bogatstvo i bogate. A neki sumnjaju u sve. Pa i u dobrohotnost i dobročinstvo bogatih. Kao: Što nam mažu oči? No, i Mamić i Horvatinčić mogli su se “praviti ludi”, ponašati se kao što se ponašaju i drugi koji puno imaju, a nimalo ne daju. Ali između imati i biti ni Mamić ni Horvatinčić se, očito, nisu odlučili samo – imati.

Da jesu, onda bi mučali kao i svi oni koji imaju, ali nikome ne daju, čak ni na Božić. Prigovarati Horvatinčiću i Mamiću da svojim darovnicama jedino žele popraviti svoju lošu javnu sliku sigurno je nepristojno. A spram bolesnih, i nehumano i nepošteno.