Mamić je žrtva depresije

Zdravko Mamić je žrtva i njemu treba pomoć. U Mamiću čuči opaka depresija i prijeti da izbije na površinu. Da bi to spriječio, on forsira javne nastupe, ponaša se razdragano, pa agresivno, zabavlja javnost... Hipomaničan je. A to je znak bazične duboke depresije. Da Mamić ne radi to što radi, da se ne izlaže toliko javno, upao bi u depresiju. Ovako on kompenzira duboku unutarnju prazninu koju ne želi vidjeti. Kada bi vidio tu prazninu, a to bi se moglo dogoditi kada prestane obnašati funkcije u nogometu, upast će u tešku depresiju. Zato njega treba štititi. On je žrtva. Mamić je kao glumac. Vrijedi samo dok ima aplauz. Kad mu nitko ne aplaudira, on smatra da je loš glumac i razmišlja o samoubojstvu.

Tako je poznati hrvatski psihijatar dr. Vladimir Gruden objasnio histerične ispade dugogodišnjega gazde u Dinamu i jednoga od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskom nogometnom savezu. Dr. Gruden postavio je Mamiću dijagnozu nakon što je ovaj sazvao press konferenciju i onda priredio sat i pol show programa. Povod je bio sukob s Eduardom da Silvom zbog njihova menadžerskog ugovora. Ljutit što Eduardo želi raskinuti ugovor prema kojemu bi ostatak života trebao biti Mamićev financijski rob (osim što bi mu morao trajno isplaćivati 20 posto od svoje zarade, u ugovor je uglavljena stavka da u slučaju Duduove smrti sve što je stekao pripada Mamiću), izvršni predsjednik Dinama sasuo je strašnu paljbu na Dudua i obilato psujući pokušao uvjeriti javnost da je zapravo on žrtva.

Tako kaže i dr. Gruden. No, dr. Gruden smatra da je Mamić ponajprije žrtva vlastite duboke depresije. Ako to tvrdi priznat i ugledan psihijatar, onda ne treba sumnjati da je dijagnoza prilično točna. Pitanje je, međutim, koja je dijagnoza svih nas koji godinama konzumiramo sve Mamićeve ispade, sva njegova vrijeđanja, bezobrazluke, prostačenja, agresivne scene, pljuvanja, omalovažavanja. Jesmo li mi normalni, budući da sve to podnosimo i redovito konzumiramo? Jesmo li možda i mi u depresiji, pa se tu skriva objašnjenje zašto smo društvo u kojemu su ljudi poput Zdravka Mamića mjerilo uspjeha? A on, bez obzira na to što tko mislio o njemu, sigurno pripada u elitni krug uspješnih Hrvata. Ili barem zadovoljava neke bitne kriterije za tu kategoriju.

Kao prvo, nesporno je da je bogat. Oni koji prate sport, prije svega nogomet, vjerojatno znaju koliko. O tome da se kod Mamića ima sudim po tome koliko je uložio i koliko traži od Eduarda, ali i po menadžerskim ugovorima koje je prebacio na sina (ili ih je sin uz njegovu potporu sklopio) te na njima zaradio milijune (i to eura) na prodaji igrača. Dakle, tamo gdje se zarada broji u milijunima eura, sigurno ne caruje sirotinja.

Drugo, nesporno je da je Mamić moćan. Osim što je gazda u Dinamu, njegova je navodno presudna i u HNS-u. A to je u nogometu, u kojem se okreće jako puno novca, i te kako važno. Uz novac i moć veže se, naravno, javna scena. Mamić je javna osoba koja ima neograničen medijski prostor. Tim se prostorom koristi kako želi i kada želi te u njemu čini baš sve što mu se prohtije. Treba li uopće spominjati primjere?! Napadima na novinare i primitivnim uvredama sročenima najgorim rječnikom ulice gotovo da nema kraja. Sjetimo se samo scene “Mućko đubre” ili euforičnog i ekscentričnog ispad na Plesu kada je pred uključenim kamerama sa sebe kidao odjeću... Poanta je da taj čovjek čini baš sve što želi i ni za što ne snosi posljedice. Ispada da, što je Mamić grublji i prostiji, to je javnosti zabavniji i draži.

Da, to je Mamić. I to smo mi. Društvo smo u čijem su se klubu uspješnih smjestili ljudi koji su prepoznatljivi po tome što o sebi govore u trećem licu, koji nemaju srama niti se ustežu od bilo čega kako bi kročili put prema vlastitom probitku. I nije on usamljen primjer. Ima ih na sve strane. Od sporta preko biznisa do politike.

Od dr. Grudena bilo bi lijepo da i nama dade dijagnozu i hitno napiše recept!