Duga je povijest zagađivanja. Duga kao i naša vlastita, s tendencijom velikog uzleta u doba nakon industrijske revolucije. Svaki čovjek dnevno proizvede oko kilogram otpada, naravno, ne odnosi se jednako na stanovnike Južne Afrike i Europe, ali recimo da nam smeće što ga uporno i u sve većim količinama proizvodimo počinje stvarati ozbiljan problem.
Smeće je raznoga podrijetla. Ono organsko od nas samih ili ribljih kostiju, žutih listova salate, kora krumpira, znatno je bezazlenije od onoga umjetnog koje stvaraju umjetno stvorene potrebe. Velike neprobavljive plastične kutije beskorisnih malenih plastičnih stvarčica, čaj u filtar-papiru, zamotan u papirnatu vrećicu koja je zapakirana u kartonsku kutiju, koja je omotana celofanom, a sve skupa dopremljeno u još jednoj plastičnoj vrećici. Olupine isluženih strojeva u planinskim vrletima, beskonačni kilometri najlona koji oblažu prijeko potrebne ljudske izume. Gigantski zastrašujući pogoni.
U priči o smeću, na jednom kraju imamo one osviještene pojedince ili skupine koje ga recikliraju pa od njega jednog dana može nastati nešto novo, a na drugom zakone o smeću koji bi, s relativnim uspjehom, trebali sankcionirati one koji ga bacaju na javne površine, zagađuju nešto zajedničko. Pitanje od javnog interesa postaje tada kad oni što doma ne puštaju vodu za sobom uđu u javni zahod.
U sredini, između krajnosti, imamo popularne smetlare. Oni bi trebali dovoditi u red javne površine, ublažiti smradni udar nesvjesnih prljavštine i, koliko-toliko, prokrčiti nam nesmetan put kroz ulice gradova zapadne civilizacije, u koju nas je netko slučajno svrstao. Podići razinu čistoće.
Kratko razmatranje o problematici smeća može se s vrlo malo napora preslikati s materijalne razine na duhovnu.
Tak, osim opipljivog, smrdljivog smeća koje zauzima određeni volumen, jednakim žarom, logikom i intenzitetom proizvodi se i ono koje ne djeluje na ista osjetila, ali u svojoj biti zagađuje neizbježno, s dalekosežnim posljedicama. Principom spojenih posuda uprlja i nas, i takve ostavlja u kaljuži, sa zakonom koji se ne primjenjuje, sa smetlarima koji tek ponekad, kad naraste planina, fantomski iskrsavaju.
Mislim na riječi. Pričanje. Pametovanje. Baljezganje. Trabunjanje. Vrijeđanje, govor mržnje, psovanje, manipuliranje, verbalno nasilje, snižavanje ionako niskog kriterija javnog diskursa društva koje je netko slučajno svrstao na rub zapadne civilizacije. Dok se time bavimo između četiri zida i prljamo sebe i svoje najbliže, to je donekle naš problem sličan onome hoćemo li mijenjati vrećicu u kanti za smeće baš svaki dan, hoćemo li koristi četku za WC ili zatrpavati otpadom sobu po sobu, pa dokle ide, dok ne bukne zaraza, dok susjedi zbog smrada ne pozovu policiju, onda to postaje javna stvar.
Osim privatnog prostora, imamo, dakako, pogađate, i javni prostor, imamo javne dužnosnike, koji istupaju uime javnih službi, sa svim privilegijima, obvezama i odgovornostima koje takve službe nose.
Imamo izvršnoga direktora neprofitne udruge građana Dinamo, imamo Zdravka Mamića, koji nam u našem zajedničkom javnom prostoru, u elitnom TV terminu, državne javne televizije poručuje kako nam na raspolaganje nudi i daje svoje spolovilo, kako ga krase vrline hrabrosti jer je “prisustvovao lišavanju života jedne pjevačice u prostorijama noćnog kluba” te prvi pošao uhvatiti zločinca, optužuje velik broj ljudi za psihičku poremećenost i delinkventno ponašanje, odlazeći povremeno svojim glasanjem u vrlo visok registar, slično kakvom alfa mužjaku iz svijeta životinja.
Naravno, odabrala sam ne citirati ga doslovno jer mi ne bi bilo drago, pa ni nakratko, preuzeti taj toksični otpad. Smrdljivi trag koji takvi ljudi ostavljaju za sobom, a on je samo najsvježiji primjer i najdalje se čuje jer braće po smeću ima za nekoliko nuklearnih elektrana, kao što su Kerum, Bandić, Đakić, Čačić – prestat ću da se ne podavimo – dakle trag koji ostavljaju za sobom, uistinu je izvor zaraze. Najgore što ostaje od njega jest da se taj utjecaj širi precizno i brzo, izvještajima novinara o njihovim ispadima, forsiranjem takvih epizoda u beskonačnost da bi se zabavilo, preuzimanjem njihova rječnika, načina, obrasca, dolazi ekspresno na vašu adresu, adresu vaše djece i čiste kućice u cvijeću. Tu se zadržava, o njemu se govori, daje mu se prostor da se uvuče u svaku poru privatnog i javnog. Čas posla njuškate se, i ne možete vjerovati da to što se osjeti dolazi od vas, nakon što ste treći put prepričali kako je Mamić rekao, u nedjelju popodne u dva sata za ručkom, vašoj dvanaestogodišnjoj kćeri: „Evo vam kurac svima!“
Ako mislite da ovo nije specifično naš problem, s ruba civilizacije, zamislite takvog izvršnog direktora engleskog ili španjolskog kluba istoga ranga i pitajte se koliko bi nakon takvih, ne jednog, nego svakog istupa, izdržao. Međutim, ovaj naš i dalje uspješno jaše. Dakako, i u ovom primjeru imamo smetlare. Na ovoj razini, oni bi trebali biti, kad već nema zakona koji bi sankcionirao takve istupe, ljudi koji se bave intelektualnim radom, odgovorni novinari ili angažirani umjetnici (kao savršen primjer splitska grupa TBF), koji čak takav otpad s mrtvačkom glavom mogu reciklirati u vrhunsku umjetnost.
Javni servis koji sa svojim sporohodnim kariolama, širokim lopatama i bodljikavima metlama neprestano proganja ovakve prijeteće nuklearne katastrofe, riba ih do krvi, zasipava iz aviona antibakterijskim prašcima, i ne da im udisati vlastiti smrad. Umjesto toga, često se događa da se baš hrane tim „junkom“ koji, kao što je poznato, opet otvara apetit, opet otvara prostor za one koji ga tako zdušno proizvode, tek tu i tamo, objese im koji mirisni borić za uši.
U eri smeća, Mamića i nuklearnih katastrofa neće biti dovoljni lijepo dizajnirani osvježivači. Treba se ozbiljno pozabaviti higijenskim navikama koje stječemo u domu.
super