Manga osvaja Zapad

Japansko stripsko izdavaštvo doživjelo je pravu renesansu krajem prošlog stoljeća, a utjecaj mange brzo se proširio izvan granica Zemlje Izlazećeg Sunca. Svjetsko tržište suočeno je sa snažnim prodorom slikovnih priča s istoka, pa je sve više onih koji se pitaju što je manga i valja li to išta.

Ukratko – manga je japanski strip. Točnija definicija ipak bi bila: manga je jedan od najsnažnijih japanskih popkulturnih izvoznih proizvoda i jedna od najutjecajnijih škola stripa u svijetu. Likove mange karakteriziraju mala usta i velike oči, a kosa im je uglavnom neprirodne boje. U pravilu imaju prenaglašene emocije, pa im tako iz očiju teku rijeke suza dok plaču, osmijeh im zauzima više od polovine lica, a kad su bijesni, olujni oblaci ispunjavaju kadar.

Manga je blisko povezana s animeom, japanskim crtanim filmom koji obilježava relativno primitivna animacija, zbog čega akcijske scene često izgledaju kao kolaž statičnih likova iz mange iza kojih netko pomiče pozadinu. Zanimljivo je da su zbog premalo sredstava prvi japanski crtići stvarani upravo tom tehnikom, a kasnije je takva animacija postala zaštitni znak animea.
Manga i anime sjedinjeni su od samih početaka, kad je liječnik Osamu Tezuka sredinom 20. stoljeća predstavio strip “Astro Boy”. Priča o robotu dječačkog izgleda postavila je pravila crtanja stilom mange, a “Astro Boy” postao je prvi strip čija je animirana inačica prikazana na nacionalnoj TV postaji Fuji.



Za “Astro Boyem” su kasnije poludjeli Amerikanci, nesvjesni da je taj mali robot nastao kao izravan odgovor na američki strip i crtane filmove Walta Disneya. Naime, nakon stoljeća kulturne izolacije mladi Japanci gutali su stripove koje su za II. svjetskog rata pripadnici američke vojske donosili u njihove luke. Mladog Tezuku posebno su fascinirale velike oči Bambija i Mikija Mausa, pa ih je parafrazirao crtajući Astro Boya. Takva disproporcija postala je standard u svijetu mange i animea, a danas se kao bumerang vraća zapadnjacima, koji je preuzimaju iz japanskih stripova...

Dočekani sa skepsom
Nakon što je profit od prodaje mange u SAD-u skočio sa 60 milijuna dolara u 2002. na čak 210 milijuna u 2007. godini, mangamanija se počela širiti na Europu. Stari kontinent, navikao na snažnu tradiciju francuske i belgijske škole stripa, pridošlice iz Japana dočekao je s mnogo većom skepsom. Disproporcionalni crteži vrištavih djevojčica s predimenzioniranim očima i nedostatak detalja iritirali su razmaženu europsku publiku, a jednostavne radnje tih čudnih stripova mnogi su shvatili kao uvredu inteligenciji čitatelja.

Ipak, čini se da su Europljani podcijenili mangu. Polako postaje jasno da se dojam koji je ostavila prethodnica u obliku pokemona i digimona prilagođenih najmlađoj dobi nikako ne može generalizirati na cijelu školu japanskog stripa, koja u sebi krije mnoštvo žanrova i crtačkih stilova.
Raspon tema kojima se bave ovi japanski stripovi nepregledan je – ima tu nevinih dječjih priča, akcije, romantike, velikih epova i lascivnih svinjarija, a složene fabule mangi za odrasle mogu se mjeriti s ponajboljim sagama iz europskih radionica devete umjetnosti. Autori mangi, zvani mangake, u Japanu uživaju velik ugled i zvjezdani status, sličan onome kakav na Zapadu imaju nagrađivani prozni pisci. Taj podatak ne čudi ako uzmemo u obzir da manga s godišnjim prihodom između 4 i 5 milijardi američkih dolara čini najsnažniju granu japanske izdavačke industrije.



Barovi za čitanje mange
Zahvaljujući širokom spektru tema i odličnom target-marketingu, mangu u njezinoj domovini čitaju svi. Zapadnjake, navikle na stereotip dječaka sa stripom, mogao bi iznenaditi podatak da većina slikovnih priča na japanskim policama nikako nije primjerena za mlađe od 13 godina, a treba reći i da golem dio publike čine žene različitih profila – od školarki do poslovnih žena i kućanica. U Japanu se danas na svakom uglu mogu naći “mangakisa”, specijalizirani barovi za čitanje mangi koji rade 24 sata dnevno. Sat korištenja stoji 400 jena (oko 18 kuna), a u ponudi se obično nalaze i anime videoteka te aparati s grickalicama. Šmokljani koji tamo borave zovu se “otaku”. Primarni interesi su im manga, anime, vinilske figurice omiljenih likova.

Razvojem multimedije raširilo se i područje u koje seže industrija mange, pa se danas brojni Japanci mogu pohvaliti pretplatom na svježe stripove u formatu prilagođenom čitanju na mobitelu, a sve više izdavača lansira i videoadaptacije svojih stripova preko youtubea.
Moć koju mange imaju nad svjetskom reklamnom industrijom golema je. S divovskih plakata i malih ekrana sve češće nam se smiju klonovi Mjesečeve ratnice, a japanska škola crtanja apsolutno dominira modernim računalnim igricama, koje se često i same proizvode u Japanu. Specifična fizionomija japanskih stripskih likova očito je vrlo zahvalna za 3D animaciju, pa danas likovi većine igara izgledaju kao da su ispali iz nekog animea.

Snažan utjecaj na film
Prodor japanske pop-kulture u zapadni mainstream snažno se odrazio i na filmsku industriju. Filmovi poput “Ringua” iz temelja mijenjaju percepciju horora, a kultnog Matrixa možda uopće ne bi bilo da se njegovi autori prethodno nisu zapalili za cyberpunk gledajući anime adaptaciju japanskog stripa “Ghost in the shell”.



Prvi ozbiljniji susret s japanskim stilom crtanja hrvatska je publika imala krajem 90-ih, kada je HTV počeo prikazivati anime seriju Candy Candy. Odrastanje klinaca u novom mileniju obilježili su Pokemoni , a srca starijih generacija smekšao je oskarom nagrađeni anime Spirited Away.
Tek što smo se navikli na japanske crtiće, na red je došao strip. U svojem pohodu na globalno tržište slikovnih priča manga nije zaobišla Hrvatsku - na svjetsku histeriju promptno su reagirali domaći izdavači, koji u suradnji sa stranim nakladnicima lansiraju čitave biblioteke japanskog stripa. Srećom, mange ima dovoljno da svatko može naći ponešto za sebe.