Manjak ekonomske pameti

Nije istina da Europska komisija zahtijeva da Uljanik ode na bubanj zajedno s ostalim hrvatskim škverovima, ustvrdio je danas Jonathan Todd, glasnogovornik europske povjerenice za tržišno natjecanje Neelie Kroes. Na moje pitanje jesu li točne tvrdnje koje dolaze iz hrvatske Vlade da EK zahtijeva privatizaciju svih brodogradilišta, uključujući i Uljanik, koji se već preustrojio i uspješno posluje – a Kroseova je već bila naglasila da se privatizacija mora provesti po “poljskome modelu”, što znači prodaju imovine najboljemu ponuđaču po tržišnoj cijeni bez ikakvih uvjeta, te potom povratak nezakonito isplaćenih potpora u državni proračun, namirivanje vjerovnika i likvidaciju tvrtka – Todd je uzvratio: – Ne mogu ulaziti u podrobnosti, ali EK je neutralan kada je riječ o tome jesu li brodogradilišta privatizirana ili nisu. Ono što EK mora zajamčiti jest da budu opstojna u budućnosti bez daljnjih velikih injekcija javnoga novca.

Prema pitanju opstanka škverova, Vlada se odnosi kao prema državnoj tajni. Ponovno smo iz druge ruke doznali i da je potpredsjednik vlade Damir Polančec potkraj protekloga tjedna u Bruxelles donio već četvrti prijedlog za usklađivanje brodogradilišta s europskim propisima o tržišnome natjecanju – a dok se to ne uskladi, nećemo ispuniti mjerila za otvaranje pregovora o poglavlju Tržišno natjecanje – no, o njegovu sadržaju javnost ništa ne zna.

EK će se, po običaju, očitovati tek kada prouči prijedlog, no vlada je ta koja bi morala domaćoj javnosti predstaviti svoje najnovije rješenje za opstanak škverova, umjesto da se Polančec u Bruxelles uvlači i iz njega izmiče skrovito poput tata. Ne samo zato što je riječ o novcu građana, koji se godinama upumpavao u brodogradnju bez ikakva plana, nego i zato što brodogradilišta zapošljavaju dvadesetak tisuća radnika, a osiguravaju posao za još najmanje toliko kooperanata te, u nedostatku druge proizvodnje, čine velik dio hrvatskoga izvoza. Brodogradilišta predstavljaju i velik bazen hrvatskoga znanja, koje je sposobno proizvoditi najsuvremenije i najsloženije brodove, samo ih njihove politički imenovane uprave ne znaju prodati s dobiti. Pa onda hrvatski brodograđevni inženjeri moraju trbuhom za kruhom u svijet.

I za EU bi, naravno, bilo bolje da hrvatska brodograđevna pamet ostane u EU kada Hrvatska uskoro postane članicom, umjesto da naši inženjeri svoje znanje stavljaju u službu južnokorejskoga gospodarstva. Umjesto da se građane mulja o tome što EK zapravo zahtijeva – nije valjda da je nekome u vladi u interesu da ostanemo i bez Uljanika!? – bilo bi bolje uložiti napor da se EK-u to objasni. A ako već nemamo dovoljno hrvatske gospodarske pameti za ustrojavanje brodogradilišta tako da mogu uspješno poslovati – a očito da je nemamo kada je EK već tri uzastopna Polančecova prijedloga odbacio kao nesuvisle – zašto premijer Ivo Sanader ne plati dokazane strane stručnjake da to učine kad je već znao pronalaziti najbolje strance da mu omišljavaju predizborne kampanje?

Ekonomske nam pameti, čini se, zaista manjka. Dok su EK i većina europskih vlada već sastavili i uskladili planove za izvlačenje gospodarstva iz krize, novoosnovano vladino Ekonomsko vijeće nije moglo smisliti ništa bolje nego pokazati “glamurozni intelektualni pesimizam”, kako ga je nazvao predsjednik EK-a Jose Manuel Durao Barroso. Pretrčavajući od Kardelja k Friedmanu, naši su ekonomisti, očito, preskočili Keynesa, pa sada, kada je i neoliberalizam propao, zajedno s njima cijela zemlja tapka u mraku.