Maorska haka, sunce i beskrajna ljepota

Sve je počelo s Bretom i Jermaineom i zafrkancijom s ekscentričnim folk duom iz humoristične serije Flight of the Conchordes. Nekoliko mjeseci, tisuća kilometara i 31 sat putovanja kasnije, u veljači, ali i toplom sunčanom Aucklandu, čekali smo autobus za centar. Gradsko je središte, osim interesantne akomodacije, čitaj sobe bez prozora, jasno dočaravalo značenje “azijske invazije”.

Kinezi, Indijci, nerazumljivi natpisi posvuda. Ipak, anglosaski štih osjećao se i dalje u zraku, visoki stakleni neboderi, nezaobilazni Skytower, sa 328 metara, najviša građevina na južnoj hemisferi i anglikanske crkve na svakom koraku, kao i nazivi ulica odavali su engleski utjecaj.

Glavna ulica u najvećem novozelandskom gradu zove se Queen street, oko nje smjestili su se brojni hosteli, restorani, mahom brze hrane, različitih predznaka i kafići, no ne u onom klasičnom hrvatskom obliku. Prva i vjerojatno najveća razlika, a ne odnosi se samo na ugostiteljske objekte, jest da se nigdje ne smije pušiti, tako da smo zapravo od ulaska u avion u Zagrebu do povratka bili oslobođeni duhanskog dima.

Pogled od 80 km
Prva atrakcija nakon izlaska iz superjeftinog i odlično smještenog hostela, bio je posjet najvišoj kupoli Skytowera. Već na tom prvom koraku, još pod dojmom vremenske razlike od 12 sati, zbog koje se ne mora pomicati sat, vidjeli smo kako se uspješno kroji turistička ponuda. Ništa, naravno, nije besplatno, ali odlična organizacija, dostupnost i beskrajna ljubaznost do kraja avanture u “Zemlji velikog duga bijelog oblaka“ natjerala nas je da do krajnjih granica ispeglamo karticu.

Pogled koji se u sunačnih dana proteže i do 80 kilometara uokolo impresivan je. U zemlji u kojoj je rođena ideja bungy jumpinga adrenalinske ponude na svakom su koraku. Tako možete hodati na 198 metara visokoj platformi ili se odlučiti za base jump sa Skytowera.

U gradu s dvije luke odlučili smo provozati se onom tihooceanskom, kroz Hauraki zaljev, u kojemu je smještena i najveća marina, dom Emirates Teama New Zealanda i polazna točka za prestižno jedriličarsko natjecanje Americas Cup, naravno, kada se održava u “gradu jedara”, kako tepaju Aucklandu.

Osim što smo uživali u panorami grada s mora i pocrvenjeli za 15-ak minuta na ubitačnom novozelandskom suncu, vidjeli smo vulkanski otok Rangitoto. Baš je jedno od tih brdašaca, Mt Eden bio sljedeća destinacija.

Naš internet, priznajem Facebook, prijatelj Indijac Guriqbal Sandhu u trampu za hrvatski nogometni dres pristao je biti naš vodič. Uz Mt Eden, najpoznatiji vulkan je One Tree Hill, važna lokacija za Maore, na kojemu je postavljen i obelisk na 100. obeljetnicu potpisivanja primirja iz Waitangija. Glavno šoping-odredište je u dijelu grada koji se zove Newmarket, pet kilometara jugozapadno od centra.

Noćni život u kojemu smo upoznali popularne izvođače Punjabi popa temelji se na klubovima uz obalu Tihog oceana. Naš indijski prijatelj nakon samo 40-ak minuta čekanja uveo nas je u jedan od njih. MTV glazba, golemi maorski zaštitari, nezadimljen prostor i plaćanje kreditnim karticama ono je što prvo, uz zaista veliku etničku raznolikost, upada u oči. Cijene pića iste kao kod nas.

U administrativnom središtu sjevera Whangareiju divili smo se slapovima i jednoj od brojnih kauri šuma, autohtonoj novozelandskoj vrsti zaista velikog drveća od kojih su Maori rezbarili svoje oružje, kuće, ratne kanue. Promet nije gust, što je razumljivo s obzirom na to da na 260 tisuća kvadratnih kilometara (površine šest puta veće od Hrvatske) živi 4,2 milijuna stanovnika. Benzin oko pet kuna u protuvrijednosti.

Na suptropskom sjeveru kiša. Ocean je zbog nemirna vremena djelovao kao blatna kaljuža, no sa smirajem vremena probudila se i njegova ljepota. Baza za istraživanje krajnjeg sjevera bilo je turističko mjesto Paihia u slikovitom zaljevu Bay of Island, koji čini 140 otoka. Još jasniji engleski utjecaj, s mnogo više maorskog stanovništva, brojne pješčane plaže i za moj ukus preslaba ponuda morskih specijaliteta.

Do samog kraja Novog Zelanda Capea Reigne vodi makadamska cesta, koja je izvukla najbolje od nas. Jedna od najpoznatijih razglednica Aeoteraoe, svjetionik iza kojeg se spajaju Tihi ocean i Tasmansko more, skrio se u magli, ali se i u takvom okružju isplatila duga vožnja do njega i pogled prema snažnim oceanskim valovima niz litice.

Svi turistički autobusi 90-ak kilometara dugim poluotokom na kraju Zelanda prema unutrašnjosti vraćaju se znamenitom Ninety Miles Beach, golemom, 140 kilometara dugačkom plažom koja je zaista nevjerojatna.

Izboji vruće vode
Jedan od mnogobrojnih šumskih parkova, Waipoua forest na istočnom dijelu Northlanda u svojoj gustoj prašumi dom je Tane Mahute, gospodara šume, 51 metar visokog i 2500 godina starog kauri drveta, zbog kojeg nam se, doduše, put natrag u Auckland oduljio kojih tri sata.

I dok na krajnjem sjeveru zbog lošeg vremena nismo mogli uživati u pješčanim oceanski plažama, sve je popravio Coromandel, poluotok sat i pol udaljen od Aucklanda, mjesto na koje Novozelanđani idu na godišnji odmor. Malo mjesto Hahei okruženo je gustom subtropskom vegetacijom i dvjema apsolutno prekrasnim plažama.

Nakon 40-ak minuta hoda kroz šumu izbijate na Cathedral Cove. Pijesak, špilja, plavetnilo oceana, stijene neobičnih oblika, turisti od ranog jutra. S druge strane mjesta Hot Water Beach, surferska plaža poznata po izbojima vruće vode. U vrijeme oseke posjetitelji kopaju rupe u pijesku, ispuni ih vruća voda i dobiju prirodan i besplatan spa na pješčanoj tihooceanskoj plaži.

Da je gospodarska kriza uzela maha i na Novom Zelandu, potvrdio nam je srpski emigrant. Inženjer Boško, iz hostela u Whakataneu na obalama zaljeva, osjeća i te kako posljedice recesije.

Dok je njegova obitelj u Aucklandu, on se morao preseliti u četiri sata udaljen gradić, sve zbog smanjenja troškova matične kompanije. Mjesto koje zrači posebnom energijom je Rotorua. Ne samo zbog brojnih geotermalnih čudesa, poput gejzira, ključajuće vode i nestabilna tla te sumpornih bazena i vrućeg blata, u kojemu smo uživali u toplicama prigodnog naziva Hells Gate, nego i zbog bogatog maorskog naslijeđa.

S osebujnom maorskom kulturom prvi smo se put sreli u obližnjem Waitangiju, gdje je 1840. potpisano primirje između maorskih poglavica i Engleza. Prekrasni 25-metarski ratni kanu i drvena kuća za sastanke zaista privlače ljepotom. A sam sporazum drugačije su interpretirali Englezi i Maori, naravno sve do 1970. na štetu domorodaca. U etno Tamaki selu, uz ratnički doček, običaje, tradicionalni ples “haku”, koji i All Blacksi, novozelandski ragbijaši, izvode prije utakmice, oduševila nas je hrana. Priprema se u zemlji, u dubokoj rupi – na vrućem kamenju slažu se slojevi hrane i nakon nekoliko sati serviraju.