Marica je držala četiri kuta u kući don Živka

Baka, baka... Pusti ti sada što baka radi i kako je ona, nego mi reci zašto se opet svadiš s...” Tako su često započinjali razgovori između ovdje potpisanog novinara i don Živka Kustića kad sam se pokušavao izvući na baku i njezino krhko zdravlje, kao džokera koji redovito pali u trenucima kad sam znao da me s druge strane telefonske žice čeka kiselo-ljuta jezikova juha legende hrvatskoga i katoličkoga novinarstva zbog nekog kritičkog teksta, npr. o zagrebačkom Kaptolu. Međutim, od ovog utorka bake Marice ili tete Marice, Mare Kustić, više nema. Dugogodišnja životna suputnica don Živka Kustića otišla je netom nakon Velike Gospe, kao Velika Gospođa, čekajući valjda da svojim odlaskom svojima doma ne pokvari blagdanske dane. A koincidencija je htjela da se na nebo preseli upravo u vrijeme kad cijela Crkva ženstvo i majčinstvo uzdiže na pijedestal i kao ideal naglašava upravo ženu i njezinu ulogu i požrtvovnost u povijesti ljudskoga roda.
 
A povijest jednoga jedinoga čovjeka (pustimo sad cijeli ljudski rod), našega don Živka Kustića, promijenila je upravo njegova – Marica. Upoznao ju je dok je služio JNA u Nišu, gdje su se i “spanđali”, kako bi rekli po žumberački, što mu je kao bogoslovu tada donijelo više problema od prvotne ugode za ljubavnih susreta. Međutim, pametna Crkva nije htjela izgubiti već tada perspektivnog Živka Kustića, pa mu je predloženo ne da Marici da ‘nogu’ ili da s njome inkognito živi i ima djecu, nego da je lijepo oženi, pa da se tek onda zaredi. Trebalo je ispuniti samo formalnosti, tj. s rimokatoličkog obreda prijeći na grkokatolički. Vjera je ista, papa u Vatikanu, ali oženjen muškarac može postati svećenikom. I don Živko je poslušao svoju savjest i svoje pretpostavljene, no tada, prije više od pola stoljeća, nije ni slutio da će ostatak života morati biti poslušan svojoj Marici. Prekaljeni polemičar, vratolomni kolumnist Glasa Koncila i vazda elokventan sugovornik uvijek je uvažavao stav svoje supruge, koja je držala sva četiri kuta kuće i brinula se o petero djece. Za Udbu, podmetanja, ogovaranja i blebetanja, kako iz komunističkih tako i iz crkvenih redova, baš kao ni njezin suprug, nikada nije marila. Uvijek je imala svoj stav, a koga je još zadesila sudbina da mu ga mora i u lice izgovoriti, dugo je pamtio tu njezinu repliku. Međutim, sudbina joj je namijenila nevidljivu ulogu iza čovjeka-planine koju dijeli s desecima supruga manje ili više poznatih (oženjenih) svećenika, a koje su najveća potpora i snaga svojim muževima. A o njima ne pišu novine i s njima se ne rade veliki intervjui, nema ih ni u red carpetima ni u otvorenima, premda su one često vukle nevidljive konce sudbina svojih supruga. A oni, pak, ništa manje nisu bili crkveniji od njihovih kolega u celibatu. Štoviše, život ih je mnogim detaljima realno podučio.
 
Neznatne i malene, samozatajne i skromne, baš onako evanđeoski, nevidljivom su tintom pisale povijest Crkve na ovim prostorima. Za nadati se samo da im je za križ koji su na zemlji nosile, ondje gore, na Nebu, obilna plaća zajamčena.