Mario Brkljačić: Gušter

Mrzim sunce.
Ako ste barem jedno ljeto proživjeli u potkrovlju, znate o čemu pričam.
Ako niste, znam da vam je svejedno.
Zato možemo prijeći na stvar.
Dakle, kako taj dan nisam imao pametnijeg posla, ležao sam i čitao, da oprostite, poeziju.
Vlastitu.

Prije toga sam odgurao kauč do prozora, uzeo Republiku, a vjetar s ceste, vlažan i topao poput jezika žene, klizio je po mom golom tijelu.
Ako ima raspoloženih, mijenjam ovu jaku metaforu za laku ženu.
Znam da nikog normalnog ne zanima kakvu poeziju pišem, ali, kad ste već ovdje, izvolite pročitati jednu moju iz Republike:

On svakako nije najdublji pjesnik
Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank, mrtva pizdo, kao bocu,
trebao bih odrješito udariti dlanom,
da iz dubina stoljeća prestanu navirati
mrtvi stihovi,
mrtvi pjesnici,
mrtvi diktatori,
mrtvi konji,
mrtvi pape,
mrtvi tenori,
zahrđali kotači automobila,
mrtve šankerice,
mrtvi džepari,
mrtve kune na koži mrtve ruke,
tvorničke sirene,
gazdarice sa šećernom bolesti,
šefovi odsjeka za pritužbe mrtvih građana,
stali satovi.
A tu je snijeg napadao do rajfešlusa
i ralice prte zapuhe.

Jebo te, Hank, Adam u Rajskom vrtu, znaš, pizdo, dok dlanom kružim po zamagljenoj šoferšajbi i smrdi mi iz usta, vičem –
Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!
Dok palim stari motor, grijanje, radio, cigaretu,
i krećem dolje, niz ulicu,
s nedovoljno napuhanim gumama,
s dugom banci,
s dugom prema nekim ženama,
s dugom iznad Kristove krune,
umoran za volanom, i ljutit iza brisača, i mamuran.
Vozeći prema Kozari boku,
a ne prema Hollywoodu, LA, California, USA, kao ti.
Na posao u tvornicu mesnih konzervi.
Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!
Platio bih ti uskrsnuće,
karton konzerviranih piva,
i poštenu kurvu.
Jednom.
Jebeno
snažnom
metaforom.

Zaklopivši korice časopisa, ustao sam i dogegao se u kuhinju.
Skuhao sam kavu i natočio čašicu pelinkovca.
Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu, srknuo gutljaj jednog i drugog, pa bljutave, mlake vode koja je imala okus krvi, nastavio čitati kritike pjesničkih zbirki i otpuhivao dimove prema popucanim podnim pločicama.
Zasitivši se ubrzo toga, razmišljao sam kamo me moj život zapravo vodi.
Kužite, ja se pravim blesav i puštam ga da ide kamo hoće, a on, jadan i smušen, ni sam ne zna kamo bi.

Onda mudro šutim, kao Bog, ponekad ga izvrijeđam.
I tako, iz tog jalovog razmišljanja trgnulo me kucanje na vratima.
Naćulio sam uši.
Ponovilo se.
Skočio sam kao oparen, povukao se dublje u kuhinju, skroz tamo do prastarog, praznog hladnjaka, ćirnio kroz prozor – vidio neku ženu kako pak zuri kroz prozor u kuhinju – sva sreća da su zavjese bile gusto tkane i prilično prašnjave – pa sam se ohrabrio, pokrio jaja Republikom, i šmugnuo u sobu.
Dok sam se oblačio, razmišljao sam tko bi to mogao biti.
Ta se sigurno nije došla mijenjati za onu metaforu.

Navukao sam hlače i dotrčao do vrata.
– Dobar dan, vi ste Mario Brkljačić?– Htio sam reći da jesam, ali presjeklo me u želucu kad sam ugledao tamnoplavi fascikl s državnim grbom u njegovanim rukama žene u prekrasnom kostimu boje kivija i crvenim štiklama.
Samo sam klimnuo glavom.
Prošla je pored mene kao da sam njen bivši.
Sjela je u naslonjač.
Onda je izvadila neki papir iz fascikla i odložila ga na stol.
Zavalila se i prekrižila noge, oslonivši bradu na kažiprst.
Čitao sam ovršno rješenje.
Ulovilo me bez valjane vozne karte u tramvaju broj 12, u Savskoj ulici, prošlog ljeta. Preskočio sam ostatak teksta i ostao zuriti u brojku.
– Osamsto kuna! – zaječao sam. – Za švercanje u tramvaju?!

Ženska je bila skroz kul, noktom je češkala nos – valjda zbog ustajalog zraka u stanu. Stajao sam tako nasred sobe i buljio u papir.
Glavom su mi, kao u filmu, prolazile sve one face tajkuna, ratnih zločinaca, pljačkaša banaka, generala bez bitaka, korumpiranih političara i ono lice suca Ustavnog suda koji je osumnjičen za silovanje, ali, eno ga, čovjek tvrdo spava u svom francuskom krevetu u prostranom, klimatiziranom stanu.
Nisam mogao vjerovati da se pravosuđe pokrenulo zbog jednog nezaposlenog, slabog pjesnika, sklonog depresiji.

Međutim, ona nije imala vremena baviti se moralnim dvojbama, jer je brzo prešla na stvar.
– Ovaj Grundig, je li u boji? – pogledala me ravno u oči.
– Šta?
– Televizor, dragi gospodine, je li u boji?
– Bio je, ali je crko neki dan. Zašto pitate? – pravio sam se blesav.
– Zato što vam moram zaplijeniti stvari u vrijednosti osamsto kuna.
– Zašto ga držite ovdje ako je neispravan?
Nisam mogao vjerovati da je to rekla.
– A da stoji tamo – pokazao sam prstom u drugi kut sobe – onda bi znali da je ispravan, ili što? – brzo sam odgovorio protupitanjem.
To često zna upalit, ali ona se samo prezrivo nasmiješila.

Brzo sam svrnuo pogled na kinesku budilicu na noćnom ormariću – 07:14.
– Hoćete li ga, molim vas, upaliti?
Daj, čovječe, ova se ne šali.
Tko bi došao ovako rano čisto zabave radi?
Upalio sam ga.
Dočekalo nas je Dobro jutro, Hrvatska, emisija za nezaposlene, bolesnike i penzionere.
– Gle, ipak radi – rekla je veselo. – A vi niste pojma imali.
– Za minutu će se ugasiti.
– Da?
– Aha.
Kao što sam i rekao, slika se počela sužavati sve dok se nije zgusnula u svjetleći grašak u sredini crnog ekrana.
Zurili smo u tu točku, kao da očekujemo veliki prasak i novi početak.
Naravno, novi početak ne postoji.

Ni za Grundig, a ni u životu.
Žena se tada zapiljila u moj prastari kompjuter, a ja sam se, pak, skroz zgrožen, zapiljio u nju.
Pa neće valjda?
– Ovaj kompjuter, koje je marke?
Ne, ti ćeš.
Da mi je tada netko izmjerio tlak, odlučio bi kupiti novi tlakomjer.
– Mislio sam da djelatnici u javnom sektoru rade od osam – htio sam zvučati zlobno.
Budala.
– Vrijedi li to osamsto kuna?
Da, počela me zajebavati.

Sjedila je u mojem naslonjaču, mislim, vraga je bio moj, bio je od gazdarice, češkala je nos tim kričavo crvenim noktom i ponižavala me.
– Ne vrijedi – izrekao sam to odlučno, poput premijera.
– Mislim da vrijedi.
– Mislim da niste u pravu.
– Mislim da jesam.
Čim je to rekla, ustala je, izravnala kostim, odlijepila markicu s arka nekakvog papira i pljesnula je na staklo.
Ono, baš preko stihova.

Pri tome je zaljuljala rasklimani stol, a onda se ekran zabijelio, kao plahta na podnevnom suncu, otkrivši kraj pjesme na kojoj sam radio.
Pročitala ih je:
Tko može, zgrabit će svoj komadić moći: općinski birokrat,
gradonačelnik, zubar, svećenik ili komunalni redar.
Policajac s cipelama u državnom vlasništvu.
Majka pomućena uma.
Biskup.
Bog, tamo negdje. Kao pas kost.
Iz muzike bračnih kreveta zapamti sentencu o
zametku smrti.

Teatralno je uzdahnula.
– Ako ipak ne uspijemo prodati kompjuter, sjest ćemo vam na plaću, gospodine.
– Koju plaću?
– Hoćete da povjerujem da nigdje ne radite ili da ne primate honorare za ovo?
– Bolje je vjerovati u Boga – odmahnuo sam glavom.
– Neće vam pomoći. Vaš dug će vas neprestano pratiti. Vremenom će se udeseterostručiti. Razmislite malo o tome i doviđenja – okrenula se na peti, nestavši u blještećoj sunčevoj auri.
Kao Bogorodica s letka Jehovinih svjedoka.
Dovukao sam se do vrata.
Odmah do štoka, na pročelju sam ugledao kričavozelenog guštera koji se spremao progutati sunce.