Matvejević je taliban, a ne Orhan Pamuk

Prije nekoliko dana objavom teksta pod naslovom “Matvejević je kao Orhan Pamuk“ nastavljena je haranga na VSRH, koji se „usudio“ odbiti eklatantno neutemeljeni zahtjev za zaštitu zakonitosti glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića. U tekstu se naglašava da se talijanska država i javnost te najtiražniji politički dnevnik Corriere della Sera, koji Matvejevića uspoređuje s Orhanom Pamukom, užasavaju nad presudom VSRH.

S obzirom na neupitnu respektabilnost onih koji prozivaju i prozvanih, bilo je za očekivati promptnu reakciju vrha hrvatske državne vlasti. Kako je izostao odgovor najpozvanijih, uzimam si slobodu kao građanin stati u obranu digniteta VSRH, uvjeren da je reakcija susjeda rezultat dezinformiranosti, iz čega zaključujem da bi primjerena reakcija nadležnih, poduprta službenom faktografijom bila najbolji i nužan odgovor na neugodne optužbe, i radi pravilnog i potpunog informiranja talijanskih vlasti i radi zaštite digniteta VSRH.

Ono što ograničen prostorom mogu reći ja osobno je sljedeće. Prije svega usporedba Matvejevića s Orhanom Pamukom je groteskna zato što je najistaknutiji suvremeni turski romanopisac uistinu proganjan zbog prikazivanja konzervativnosti i nasilja u islamu. Matvejević je svoju „proganjanost“ iskonstruirao. Zašto? Nema bolje reklame od uloge „progonjenog književnika“. Rezultat? Pola milijuna prodanih „Mediteranskih brevijara“ na talijanskom. Čestitam, dobar posao! Da bi se prodalo još pola milijuna, treba ulogu „proganjanog“ održavati.

U tu svrhu lansirana je laž da je VSRH Matvejevića osudio. Istina je da je VSRH tek odbio neutemeljeni zahtjev za zaštitu zakonitosti Mladena Bajića. Matvejević je iz već spomenutih razloga i motiva osudio sam sebe! Istina je da ga je Općinski sud u Zagrebu nepravomoćno proglasio krivim, međutim imao je mogućnost ulaganja žalbe. Okolnosti su bile takve, prije svega zbog dužine postupka, da bi nekoliko dana nakon uložene žalbe nastupila zastara, i sve optužbe protiv Matvejevića bi otpale. Ali otpala bi i uloga žrtve, a to Matvejeviću očito nije odgovaralo.

Umjesto žalbe Matvejević se odlučuje na talibanski čin i kao nikad nitko prije u povijesti Hrvatske demonstrativno odbija uložiti žalbu uz obrazloženje da bi podnošenjem žalbe iskazao poštovanje sudu kojem se obraća. Duboko sam uvjeren da se ovako sprdati s institucijama vlastite države i pritom izigravati žrtvu mogu samo oni njezini državljani koji su to iz turističkih razloga. I zato i dalje tvrdim da je Matvejevićev mentalni sklop njegovan na doktrini bombaškog procesa koji je obilježila ona Titova: Ne priznajem ovaj sud, već samo sud svoje partije!

U tom prepoznatljivom tonu, ovih dana i „glavni Matvejevićev odvjetnik“ Jergović prigovara VSRH da su sudili „tehnički po zakonu“, što bi njegov uzor drug Tito rekao: Ti se suci drže paragrafa kao pijani plota! Slijedom svega tvrdim da Matvejević nije kao Orhan Pamuk, on je kao taliban! Na kraju ostaje tek pitanje što je navelo Mladena Bajića da bez ikakvih osnova predviđenih zakonom ulaže zahtjev za zaštitu zakonitosti u korist čovjeka koji ne poštuje pravni poredak države, što je Bajićeva temeljna zadaća!!! Narod ima uzrečicu za sve to!?