Medijski muk na Bozanićevu Kaptolu

Zagrebačkim Kaptolom zavladala je grobna tišina. Muk. Medijski muk – silenzio stampa. Odlazak glasnogovornice Ureda za odnose s javnošću Zagrebačke nadbiskupije prije dva i pol tjedna samo je jedan u nizu događaja koji govori da zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić ima velikih problema u odnosu s medijima.

Sve je nekako započelo njegovim nervoznim intervenom za polnoćkom, kada je prekinuo propovijed i razjurio fotoreportere. Njima je otad dopušteno snimiti samo početak misnoga slavlja. Što samo po sebi i nije neka tragedija, jer na misi sigurno neće pasti gol u 90. minuti pa da mora stići za posljednje izdanje. No, sadašnja situacija govori o tragičnom Bozanićevom odnosu prema medijima, koji nije uspio uspostaviti od prvoga dana svoga dolaska na Kaptol.

A otad je prošlo više od 10 godina. U tome se vremenu štošta dobroga moglo napraviti, a nije napravljeno ništa. Poput, recimo, internetske stranice Zagrebačke nadbiskupije, o čijoj se izradi godinama priča i koja još nije ugledala svjetlo dana. Premda, s druge strane, baš je kardinal Bozanić nedavno u Rimu držao predavanje i docirao kako je internet nasušna potreba u evengelizaciji današnjeg svijeta. Zašto je tome tako?

Mnogi analitičari crkvenih zbivanja glavni razlog vide u osobnoj Bozanićevoj zatvorenosti prema medijima. Jednostavno ih ne voli, ne zna s njima i očito drži da komunikacija s medijima nije potrebna. Formirao je stoga, čim je došao u Zagreb, vlastiti ured za odnose s javnošću, koji je od samoga početka funkcionirao komitetski, bez ikakvih kompetencija i beskrajno činovnički. Mlada i stručna, ova posljednja glasnogovornica nije to htjela trpjeti (premda ju je sama Zagrebačka nadbiskupija poslala na školovanje za medije u Rim), nego je otišla predavati na Hrvatske studije, vjerujući da sunce ondje toplije grije.

Kardinal Bozanić možda osobno i nije čovjek za medije, no taj bi se njegov osobni odnos morao podrediti interesu institucije. No, čini se da se događa upravo suprotno. Okružio se ljudima koji su još zakopčaniji od njega, poput pomoćnih biskupa Valentina Pozaića i Ivana Šaška.

Crkva u ovih 20 godina demokracije naprosto nije uspjela odgojiti, školovati i osposobiti ljude za ravnopravnu komunikaciju s medijima, kako bi uspostavila partnerske i odnose pune povjerenja između sebe i javnosti. Ili možda jest, ali se ti ljudi ne mogu probiti od ovih mrkih i silenziostampa nastrojenih pastira. Slika koju Kaptol o sebi šalje tjeranjem fotoreportera s Kaptola, bez vlastite web stranice i praznog glasnogovorničkog ureda, tužan je odraz crkvenog stava prema medijima i javnosti. Pa, onda, kada se neki iz Crkve pitaju zašto su crkveni službenici katkad na udaru kritike (koji put i nepotrebne i pretjerane, da budemo iskreni), bilo bi dobro da se pogledaju u vlastiti odraz u zrcalu, koji ne odaje nimalo idiličnu i skladnu sliku.

Jer, tužan je Kaptol bez medija, a mediji još tužniji bez njima otvorenog i iskrenog Kaptola.