Merkel od rješenja postala problem za EU

Promatrano u kraćim vremenskim odsječcima, EU kao da se vrti u krug, čas zastajkujući, čas ubrzavajući, čas posrćući. S većim odmakom, primjećuje se da je ta vrtnja zapravo spirala, da se krug podiže naviše.

Posljednjih je godina EU prolazila kroz dvije velike krize: ustanovnu, koja je započela padom Ustava na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, nakon kojih je EU godinama “promatrala vlastiti pupak”, te najnoviju krizu javnih novčarstava nekih članica Eurozone, koja je na vrhuncu. Iako se do izbijanja novčarske krize u Americi i njezina prelijevanja preko Atlantika to nije primijetilo, ta je kriza zapravo započela još prije desetak godina, uvođenjem eura kao obračunske valute, kada su pojedine zemlje “kreativnim knjigovodstvom” lažno predstavile da za to ispunjaju uvjete.
Spiralni skok naviše koji je riješio prvu krizu bilo je stupanje Lisabonskoga ugovora na snagu 1. prosinca 2009. godine.

Iako se, provodeći ga, učestalo otkrivaju njegove nedorečenosti, čije će otklanjanje potrajati, on je postavio Uniju na šire temelje da se u njoj udobnije smjesti rastući broj članica.

Čini se da bi drugi takav skok, koji bi riješio novčarsku krizu, mogao biti protekloga petka završeni proljetni sastanak Europskoga vijeća, tj. šefova država ili vlada EU 27.

U oba je rješenja ključnu ulogu odigrala njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Tijekom njemačkoga predsjedanja EU-om u prvoj polovici 2007. ona je uspjela u budući Lisabonski ugovor uvrstiti ključne odredbe zlosretnoga Ustava, te, slomivši otpor u Poljskoj vladjućih euroskeptičnih blizanaca Kaczynskih, na palubu dobiti sve zemlje članice.

U posljednjoj je krizi, međutim - a to posebice zabrinjava glede budućnosti Unije -  Merkel odigrala negativnu ulogu. Činjenica je da je Grčka sama kriva za teškoće u kojima se našla. No, Merkeličino odbijanje da joj pruži ruku sada kada je u Ateni na vlasti nova, odgovorna vlada, odlučna dovesti zemlju u red – a odbijala je to u strahu da se to nepovoljno ne odrazi na izglede njezina Kršćanskodemokratskoga saveza (CDU) na zemaljskim izborima u Sjevernoj Rajni / Zapadnoj Falačkoj – dodatno je potaknulo špekulante da se klade ne samo na bankrot Grčke, nego i Španjolske i Portugala, čime je ugrozila čitav projekt zajedničke valute eura. Kao “izlaz” ponudila je izbacivanje zemalja u teškoćama iz Eurozone, posve zanemarivši da se EU, među ostaim, temelji i na solidarnosti.

No, solidarnost je katolički koncept, dok protestanti – a Merkel je žestoka protestantkinja, kći pastora koji je iz Hamburga obitelj preselio u tadašnji DDR ne bi li evangelizirao među komunistima – zagovaraju individualizam. Tek nakon uporna uvjeravanja predsjednika Europske komisije Josea Manuela Duraa Barrosa i francuskoga presjednika Nicolasa Sarkozyja, pristala je Merkel na ono što je na summitu predstavljeno kao francusko-njemački plan: političku izjavu da će se Grčkoj i ostalim zemljama u teškoćama pomoći usklađenim posudbama zemalja članica Eurozone, uz – a to je bio popust Merkelici, da spasi obraz – manjinsko sudjelovanje Međunarodnoga monetarnoga fonda.

Uz izričitu napomenu da su posudbe “krajnji izlaz” jer bi već sama njihova najava ohrabrila kreditore a obeshrabrila špekulante, pa bi Grčkoj i ostalima krediti ponovno postali dostupni pod povoljnim uvjetima.

Dugoročno je možda još važniji zaključak proljetnoga summita da Europsko vijeće mora poboljšati upravljanje gospodarstvom EU, posebice usklađujući gospodarske politike zemalja članica. Time bi EU postala čvršćom i otpornijom na vanjske udare.

No, ako se njemačka polovica njemačko-francuske “turbine” nastavi vrtjeti samo oko svoje osi, čitav europski projekt, a ne samo zajednička  valuta euro, ulazi u neizvijesnost.