Najava Tomislava Karamarka o procesuiranju komunističkih zločina uzburkala je duhove. Na stranu dnevnopolitička tumačenja, ali trebali bi ga podržati svi koji su za demokraciju i jednakost svih pred zakonom, što je temelj pravne države. No veliki su otpori baš procesuiranju tih zločina. Jedan od najsnažnijih otpora davao je i još ga daje Stipe Mesić, koji se i javno upletao u rad pravosuđa i policije, čime je kršio ustavnu trodiobu vlasti. Istodobno je govorio kako on odgovara za funkcioniranje sustava koji je opstruirao!
Temeljno je pitanje, ako se već govori o pozitivnim vrijednostima antifašizma, zašto se ne smiju procesuirati pojedinci koji su odgovorni za zločine pa da se antifašizmu skine ljaga? Jer ako se treba suditi svakom hrvatskom branitelju koji je odgovoran za neki zločin, čak i po zapovjednoj odgovornosti, zbog čega su u Haagu završili generali, a samo zato da Domovinski rat bude „čist kao suza“, zašto se isti princip ne primjenjuje i na antifašiste?
Nema političke volje! Ni zastara nije izgovor. Jer ako je Ivo Josipović u Ustav progurao ukidanje zastare za zločine iz privatizacije i pretvorbe, da postoji politička volja, na isti bi se način ukinula i zastara za komunističke zločine, koji nisu samo zločini pojedinaca ili ekscesi kako nam to godinama podvaljuje Mesić, koji se prometnuo u glasnogovornika komunističkih obmana.
Najbolji odgovor na Mesićeve povijesne izmišljotine i one njemu sličnih dala je slovenska povjesničarka dr. Jerca Vodušek Starič. Ona je u svojoj knjizi „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“ jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta “Osvobodilna fronta” i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom takozvanog Narodnooslobodilačkog pokreta.
Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti. Ona navodi da jugokomunisti prema “klasnom neprijatelju”, i prema političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a temeljile su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti).
Ideologija stalne i beskompromisne “klasne borbe” bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, “preodgoj” i ubijanje nedužnih ljudi. Partizani (titoisti) prakticirali su krvavu borbu za vlast. Ona je uvjerljivo skinula krinku čovječnosti s proklamacija jugoslavenskih lažnih antifašista, “boraca za slobodu, pravdu i jednakost”. Na više mjesta u knjizi istaknula je da je Titova Jugoslavija išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje su jugokomunisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju oporbe takozvanoj “socijalističkoj” revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija – Jugoslavenska armija).
Odluke koje su jugokomunisti donosili bile su sadržajem doslovce jednake njihovim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Zapadni saveznici još su za rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tomu što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na nepoštovanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u ratu, formulirao Roosevelt), koja govori o pravu na život bez straha.
I zaključuje: „Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, pa i Busha i svega lošeg u današnjem svijetu, ali – osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu – nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946. kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata.”
Unatoč svim tim činjenicama, Hrvatska se 2011. mora hrvati s naletima neoboljševizacije! Dosta je bilo!
profesorzag,to sto si rekao ne mjenja cinjenicu da je tudjman zlocinac