Mesić i Sanader, krpa i zakrpa

Dok je državni odvjetnik potpisivao posljednje papire nužne za privođenje bivšeg premijera Ive Sanadera, novine su bile pune bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Otkad je bivši premijer, na službenom putu u Ameriku, arestiran na ulazu u austrijski Tauerntunnel dug 6401 metar, bivšeg predsjednika i njegovu morsku ideju o osvajanju mjesta gradonačelnika zagrebačkog više nitko ne spominje. Bivši s Markova trga, nakon što mu nije uspjelo da se uvuče u kilometarsku rupu, posve je potisnuo bivšeg s Pantovčaka, nakon što se ovaj već bio napola iskobeljao iz njemu tijesne rupe političke mirovine. I sad su svi zabavljeni bivšim iz rešta u Salzburgu, a o bivšem iz bivšeg kupleraja u Grškovićevoj 13 u Zagrebu svi zamuknuše.

Što je više nego čudno jer u Hrvatskoj je teško naći dvije političke figure koje su naoko tako različite, a stvarno tako slične kao što su bivši s dvaju brežuljaka hrvatske metropole. Tobože je jedan na lijevoj, a jedan na desnoj strani, a zbiljski su obojica samo i isključivo na strani vlastitih probitaka. Demokratski im je poredak dobar za ismijavanje, a kad je riječ o ozbiljnom poslu, priznaju tek spletku i batinu. Narod, građani, pravo, pravda, država, opće dobro... pojmovi su do kojih drže kao do lanjskog snijega. Ozariti ih može samo brz, učinkovit odgovor na pitanje: tko to može srediti? Najviše što su kao ustupak voljni prihvatiti jest naputak: ako ne može drugačije, može i po zakonu. Razlikuju se po socijalnom podrijetlu, ali su kao jaje jajetu slični po pogledu na svijet svoga bogatstva: ništa ih ne može tako dirnuti kao stanje na bankovnim računima. Obojica su bez ikakvih političkih uvjerenja, pa danas mogu jedan protiv drugoga (ili nekog trećeg) ratovati, sutra zajedno blagovati, a preksutra jedan drugoga pred Amerikancima tužakati ili hvaliti. Ukratko: našla krpa zakrpu!

Znači, Sanaderova nevesela sudbina ne može da ne pogodi Stjepana Mesića. Em ga je bivši premijer izbacio s naslovnih stranica, em je razotkrio Mesićev omiljeni model vladanja, za koji je karakteristično nepouzdanje u legitimne institucije (dostupne svima) i pouzdanje u paralelne poluge moći (dostupne samo njemu). Komentatori koji ne vide dalje od Tuđmana ishodište su mesićevskog stila našli u pretvorbenim igrama iz devedesetih, premda i slijepac vidi da mu korijeni sežu mnogo dalje, u paralelizam tipičan za Titov jugoslavenski poredak.

U socijalizmu apsolutno ništa nije bilo onako kako je izgledalo. Vladalo se isključivo iza kulisa, na način koji nije imao mnogo zajedničkog s proklamiranim sustavom. Diktator Broz glumio je nekakvog radničkog vođu, a poslove su mu sređivale direktorsko-policijske strukture. Partijska je vrhuška davala smjernice, a provodili su ih “sposobni privrednici” koji se nisu bili dužni obazirati na norme, propise, zakone. I nitko ni za što nije odgovarao. Tko, dakle, želi upoznati Mesića, neka prouči nekadašnju kastu socijalističkih direktora, a tko želi išta znati o Sanaderu, neka dobro pogleda Mesića.