Mesić je legitimirao mogućnost da svatko može postati predsjednikom Hrvatske

Ako je Stjepan Mesić za predsjednika Hrvatske izabran kao suprotnost, kao antipod dr. Franji Tuđmanu, onda bi, ako je vjerovati jednoj anketi, budući predsjednik trebao biti sličan Mesiću. U spomenutoj anketi, naime, gotovo četrdeset posto upitanih misli da bi i novi predsjednik Hrvatske trebao imati Mesićeve osobine, biti kao Mesić.

Ta je anketa zapravo potvrdila uvjerenje da bi Mesić, kad bi mogao, predsjednikom postao i treći put. Kako to ne može, pučanstvo će valjda iskati nekoga kao on, ili nekoga koga on preporuči. Ako anketa predočuje biračko raspoloženje, onda bi se, parafrazirajući negdašnju uzrečicu, uz nešto pretjerivanja, moglo reći: I poslije Stipe – Stipe!

Svi koji su do sada javno nakanili biti predsjednikom, a koji dolaze iz političke “lijeve hemisfere”, uzdaju se da će Mesić preporučiti baš njih. Ako ne već u prvom, ono svakako u drugom krugu. Izuzev intrigantnog javnog došaptavanja s Nadanom Vidoševićem, Mesić još nije odlučio tko će biti njegov javni favorit. Vidošević, kao “poznati i uspješni gospodarstvenik”, a temeljem Mesićeve mantre – “Treba pokrenuti gospodarstvo”, ima razloga vjerovati da će Mesić biti baš za njega.

Jer, kad već nešto značajnije glede gospodarstva za osam godina nije učinio sam, možda se Vidošević nada da će Mesić oporuku za to ostaviti upravo njemu. Nadu u potporu može imati i Vesna Pusić. Iz iste su stranke, politički su bliski i slove kao predstavnici “građanske Hrvatske”. A i politička ambicioznost Vesne Pusić slična je negdašnjoj Mesićevoj. Među ornima biti predsjednikom možda ta njezina osobina i nema premca. Teško je zamislivo da bi njezina “volja za moć” mogla biti zatomljena u prilog nekog možda izglednijeg kandidata.

I SDP-ov kandidat Ivo Josipović vjerojatno računa na Mesićev politički zagovor. Stoga što pripada političkom “lijevom spektru”, što mu nikada nisu bile sporne odluke Haaga te što je postao favoritom “urbane ljevice”, medijsko-lobističkih klanova koji su za SDP, ali ne podnose Milana Bandića.

Damir Kajin također bi se prema svom političkom “minulom radu” mogao nadati Mesićevoj potpori. Em je, kao i Mesić, “deklarirani antifašist”, koji ponekad zvuči kao politički komesar, kao da je nedavno došao iz partizana, em govori “što narod voli”. U toj se “lijevoj hemisferi” možda najmanje Bandić može nadati da će Mesić za nj reći: Ecce homo! Možda ga kao politički eklektik, kao kombinacija lijevo-desnog, Bandić podsjeća na vlastitu prošlost koja mu se prestala sviđati.

Uđe li Bandić napokon i službeno u utrku za Pantovčak, počet će gungula. Uzjogunit će se esdepeovci, uzvrpoljiti se hadezeovci. Hadezeovci jer bi Bandić mogao dobiti i dio glasova koje HDZ “po logici stvari” računa kao svoje. A dio esdepeovaca Bandića ne podnosi jer politički minira službenog stranačkog izabranika – Josipovića.

Mesiću neće biti lako. On je u našoj politici došao do vrha, kao egzemplar neshvatljivosti putova Božjih. Doimao se kao pokušaj spoja Milana Kučana i Vaclava Havela. Ali kako nije imao Kučanovu političku dalekovidnost i Havelovu intelektualnu širinu, postao je samo “naš Stipe”. No, (i) kao takav dospio je na hrvatski politički Olimp, iz političara se pretvorio u političkog sveca.

Ali “demistificiravši” ulogu predsjednika, katkad i do banalnosti, Mesić je i kao predsjednik ostao “jedan od nas”, legitimirajući tako mogućnost da svatko može biti predsjednik Hrvatske. Došao je i do pozicije političkog autoriteta koji dio sklonog mu puka želi vidjeti i u onome tko će nakon njega doći na Panovčak. Postao je i političkim arbitrom čiju potporu svi predsjednički kandidati ljevice smatraju bitnom za svoju pobjedu, pa i za svoju političku sudbinu. Što ti je (politička) sudbina!