Mesić kontra revolucije

Stjepan Mesić doista je pretjerao. Dok sav civilizirani svijet osuđuje brutalni napad Moamera Gadafija na pripadnike vlastitog naroda i krvavo gušenje pobune, bivši hrvatski predsjednik S. Mesić Gadafiju uporno drži stranu!

Svi znamo da je Mesić s Gadafijem gajio posebne odnose i da je volio isticati kako među njima vlada prijateljstvo. No ipak je nevjerojatno da Mesiću o tom čovjeku baš ništa ne govori oružani sukob koji trenutačno bjesni u Libiji. Ako Mesiću privatno ne smeta (a iz svih dosadašnjih izjava očito je da mu ne smeta) što je njegov prijatelj okrenuo topovske cijevi na svoj narod, to ipak nije razlog da prevali preko usta baš sve što mu padne na pamet. Ako ni zbog čega drugog, onda stoga što je do prije godinu dana bio predsjednik Republike Hrvatske i što se njegove izjave podrške Gadafiju ne mogu promatrati isključivo kao njegovo privatno razmišljanje, nego se doživljavaju kao dio stavova dojučerašnje hrvatske državne politike.

Činjenica je da se zbog rata u Libiji gubici što ih bilježe hrvatske tvrtke koje su tamo poslovale procjenjuju na stotine milijuna eura. Samo je Viaduktu ostala mehanizacija vrijedna 30 milijuna eura. No, to ipak nije razlog da se minorizira Gadafijeva brutalnost, a još je manje razlog da Mesić kao bivši predsjednik ide u samostalne diplomatske akcije.

To prije što Hrvatska nije bez službenog stava u vezi sa svim zbivanjima u Libiji. Od početka je jasno rečeno da se prihvaća rezolucija Vijeća sigurnosti o zabrani letenja, a 21. ožujka Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je priopćenje u kojemu se nedvojbeno navodi kako Hrvatska podržava akciju međunarodne zajednice u Libiji koja se provodi na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, a s ciljem zabrane letenja i zaštite civila od daljnjih napada Gadafijeva režima.

Dok službena hrvatska politika ističe da “za vojnu akciju postoji jasna humanitarna potreba, čvrst međunarodni pravni okvir i regionalna potpora”, Mesić kao bivši predsjednik vodi kontrapolitiku. Mrtav-hladan sastaje se s ruskim i kineskim veleposlanicima u Zagrebu i potom daje izjave o tome kako bi se Vijeće sigurnosti trebalo ponovno sastati i konstatirati da je ostvaren cilj zabrane zone leta iznad Libije te prekinuti vojne operacije koje se vode protiv Gadafijevih snaga na temelju te rezolucije.

Pritom se Mesić našao pozvanim ocjenjivati i samu vojnu akciju kao besmislenu a da se ne zna tko je točno vodi, tko zapovijeda, a što su krajnji ciljevi. No, sve ovo Mesićevo soliranje još i ne bi bilo toliko gadna šaka u oko da mu ne prethodi izjava kako “ne vjeruje da Gadafijeve snage ubijaju civile” izrečena u trenutku kada su svi svjetski mediji prenosili slike mrtvih.

Istoga dana kada je Hrvatska službeno podržala vojnu akciju protiv Gadafijeva režima, bivši se predsjednik oglasio tezom da mu je “teško Gadafija vezati uz nalog za pucanje u demonstrante”. – Koliko ga znam, oslobađao je one koje bi sudovi kažnjavali zbog toga što su mu se protivili. Libija bi morala smoći snage da istraži tu veliku dramu i točno utvrdi tko je naložio ubijanje demonstranata – rekao je prije nekoliko dana bivši predsjednik Mesić, braneći Moamera Gadafija, čiji je režim u nekoliko dana ubio više od 250 protuvladinih demonstranata.

Može se prihvatiti da Mesić govori o poslovnim interesima hrvatskih tvrtki u Libiji, osobito zato što je prije mjesec dana i sam najavljivao odlazak u tu zemlju zbog poslovne suradnje, a navodno se radilo o nekim poslovima koje je Ingra (u čijem Nadzornom odboru Mesić sjedi) trebala ondje sklopiti. Legitimno je govoriti o poslovnim interesima, no potpuno je neprihvatljivo zbog toga (ili, što je još gore, zbog osobnih simpatija i prijateljstva) zanemarivati Gadafijevu naredbu krvavog gušenja demonstracija, činjenicu da se zaprijetio “borbom do zadnje kapi krvi” i najavio smrt protivnicima