Još se ne zna gdje će biti ured Stipe Mesića kada ode u mirovinu, ali već se zna da za njegovo uređenje i godišnje održavanje neće biti dovoljno pola milijuna kuna koliko je bilo predviđeno. Kada Mesić prestane biti predsjednik, neće postati običan umirovljenik.
Ne samo zbog penzije, koja će mu biti barem kao zbrojene mirovine desetorice prosječnih umirovljenika. Jer prema Zakonu o posebnim pravima predsjednika Republike iz 2004. godine, Mesić uz maksimalnu penziju, ima pravo na ured, automobil, dvije tajnice, vozača i državne čuvare. Osim što za ured da prostor u nekoj rezidencijalnoj zagrebačkoj četvrti, uredi ga i namjesti, nabavi elektroničku opremu, država će se starati i o plaćama zaposlenika koji opslužuju bivšega predsjednika.
Brižna će država platiti i sve ostalo: od struje i vode do interneta. Prostor se još traži, a Mesić čeka. Odbjegli mu je premijer ured obećao a premijerka potvrdila, pa sadašnji predsjednik može bezbrižno čekati mirovinu.
Hrvatska će s umirovljenjem Stipe Mesića dobiti penzionera kakvog još nije imala. A upitno je – treba li ga imati. Ne samo zbog tko zna koliko još potrebnog novca za otvaranje ureda bivšeg predsjednika. Mnogo više zbog ozakonjenja nečega što ne samo da nije nužno nego i ne priliči osiromašenoj zemlji poput Hrvatske.
Dok umirovljenici dobivaju crkavicu, bivši će predsjednik, osim astronomske mirovine, doživotno imati i obilne druge povlastice! Odskora on, a poslije njega i svi drugi! U ime čega? Pa mi smo mala i osiromašena Hrvatska. Ako takvu apanažu svojim bivšim predsjednicima daju neke velike i bogate europske države, zašto bi morala i Hrvatska?
U zemlji s toliko oskudnih, bivši bi predsjednici trebali biti ne samo bogati penzioneri nego i posebno povlašteni! Kojim se to motivom vodilo društvo koje je glasovalo za ozakonjenje poslijepredsjedničkih privilegija? Pa nismo mi Švicarska. Zar predsjednička mirovina bivšim predsjednicima ne bi bila dovoljna?
Nismo li bogata država, možemo barem biti demokratska. Tko razuman, a pogotovo razuman a oskudan, može biti ravnodušan prema tome da bi država svake godine na ured bivšeg predsjednika trebala potrošiti gomilu novca. Pa i sam je predsjednik Mesić u ime demokracije, u ime boljih demokratskih običaja, mogao biti protiv ozakonjenja predloženih povlastica.
Predsjednikom je postao parolom da će biti “građanin-predsjednik”, odnosno “predsjednik-građanin”. Zar tragom toga ne bi bilo logično i etično da nakon što prestane biti predsjednik, kaže: E, sad ću opet biti građanin!? Bilo bi, ali se, unatoč tome što mu je mandat pri kraju, to nije dogodilo.
A sigurno i neće. Kao što se nije dogodilo ni ono što je obećavao dok nije postao predsjednik. Dok nije postao predsjednikom Mesić je s podsmijehom govorio o Pantovčaku, da ne kani u “predsjedničke dvore”. A potom se udomaćio i desetljeće već provodi u tom istom zdanju i na tom istom brijegu! Dok je još bio običan građanin, hvalio se da će prodati predsjednički zrakoplov, a kad je postao predsjednik na prodaju je zaboravio.
S predsjedničkom mirovinom Stipe Mesića počet će u Hrvatskoj loša praksa. Ozakonjena, ta će praksa postati skupa državna obveza. Zakon kojim je regulirana nije ni svet ni nepromjenljiv. Mijenja li se Ustav, onda se valjda može promijeniti i jedan moralno problematičan zakon.
Kani li Mesić, kao što obično čine predsjednici razvijenih država koje se želi kopirati i statusom bivšeg predsjednika, pisati memoare, onda mu je dovoljna i honorarna tajnica. Zašto bismo svi mi morali izdvajati da bi bivši predsjednici, i kad prestanu to biti, zadržali prijašnje navike i prijašnje povlastice? Moglo bi to i s manje troška i puno skromnije.
Dobro napisano!