Mi mladi

U doba dok sam bio pionir izlazio je list “Mi mladi”. Ne sjećam ga se baš najbolje, ali se sjećam da smo mi mladi u to vrijeme bili neka vrsta mirišljave vodice kojom je vlast najradije ispirala usta. Prema onome što se govorilo i pisalo, valjda i u glasilu “Mi mladi”, mi smo mladi bili najvažniji. Naša je bila sadašnjost, osobito budućnost, a na neki način i prošlost, naravno, ona slavna, naša, jer i ona se stvarala “dok smo mi bili mladi”.

Uvjet je bio da upijamo što nam se serviralo, da radimo što se od nas očekivalo, da što manje pitamo, a što više slušamo i da stalno sudjelujemo u bezbrojnim javnim ritualima s obveznom porukom da smo mi mladi najvažniji.

Tko na te predstave nije pristajao, primjerice da kao papiga ponavlja “da je napokon došlo vrijeme za mlade snage”, ne bi se dobro proveo. A još bi gore prošao onaj tko bi u parole koje smo mi mladi verglali po priredbama, akademijima i mitinzima uistinu povjerovao. Sve je počivalo na izmišljotinama, pa je bilo logično što se jedinom zdravom društveno-političkom aktivnošću smatrala gluma, od pionirske do penzionerske.

Niti su mladi išta značili, niti je vlastodršcima do ikoga i ičega bilo stalo, osim do vlastitih položaja i neograničene vlasti (koja se u dramoletima za socijalistički puk nazivala narodnom ili socijalističkom demokracijom, vlašću radničke klase, samoupravljanjem i sličnim himerama).

No, tako je bilo nekad, u vrijeme kad je izlazio list “Mi mladi” i kad smo mi mladi bili najvažniji (glupci) u državi. Danas bi, kad posvuda oko nas divlja demokracija, sve moralo biti drugačije. Nekadašnje bi kulise već napokon morale biti srušene, stare predstave demontirane, a s njima onda i “mi mladi” kao nekakva posebna politička kategorija u borbi za vlast (ili u igrokazima raznih partijskih vlasti).

A, evo, na sve se strane i na sva usta, bez ikakva kriterija i ukusa, u recentnim medijima opet slave “naši mladi”. Smučilo mi se kad sam neki dan u podnaslovu velikog novinskog članka našao onu staru odurnu rečenicu o tome kako je “napokon došlo vrijeme za mlade snage u politici”. Zar opet!

Kakve, molim vas, imaju veze politika i godine? Je li politička pamet, sposobnost, poštenje, prodornost, odvažnost, vjerodostojnost, efikasnost... u godinama ili u glavi i srcu? U kakvoj je to političkoj prednosti mlada budala pred starom budalom? Dapače, kad je riječ o politici, kad se bira između mladog, pametnog i sposobnog čovjeka i starijeg, pametnog i sposobnog čovjeku, uvijek ću prednost dati drugome. Jer ima i godine.

Ako su “mi mladi” uistinu sposobni i pametni, uspjet će u svemu, pa i na izborima, ali najmanje zato što su mladi. Ako, pak, pristaju na ulogu manekena stranačkih vrhuški (po uzoru na nekadašnje pionire), nisu ni sposobni ni pametni i na izborima ih valja izbjegavati.