Mi smo – protiv sebe

Bruxelles – Ljubljana – Beograd najnovija je osovina oko koje se vrti sadašnjost i budućnost Zagreba. Prva je prijestolnica već dulje prijelomnica hrvatske budućnosti, jer nam je nacionalni cilj ući u EU i NATO. Druga nam je stalno bila tu negdje, a sad nam se i doslovce ispriječila na putu. S trećom smo sudbinski povezani još od početka prošloga stoljeća, a sada se na njoj moramo dodatno dokazivati koliko smo mi proeuropski.

Ova osovina (ni)je međusobno povezana, svaka ima svoj cilj, ali se sad sve to ispreplelo. I dok mi moramo usvajati europsko zakonodavstvo i pravila ponašanja, s druge smo strane suočeni s antieuropskim manirama. Najnovija je otkrivena baš u Haagu, u jeku prepiske oko topničkih dnevnika. I dok nam iz Haaga to i nije toliko zamjereno, posebice ne nakon našeg polupriznanja, javno je obznanjeno da Bruxelles godinu dana posve ignorira haaški obvezujući nalog za dokumentacijom EU promatrača. I nikome ništa.

A u slučaju Hrvatske već bi se brujalo o sankcijama. Ili, primjer Slovenije, koja je bez i jednog spomena granice ušla u EU, a sada svoju poziciju ucjenjivački koristi kako bi povukla crtu ondje gdje joj odgovara.

EU je pak kao nemoćan jer ne postoje mehanizmi koji bi preskočili neku zemlju članicu ili je kaznili ako je protiv svih drugih, i to još kad se ponaša očito neeruopski. Kako protumačiti da smo zadovoljili kriterije za NATO i tamo nas primaju, što god Slovenci igrali, a u EU nas koče, iako su uvjeti slični?

Ne treba, međutim, takve nedosljednosti i poremećene vrijednosti tražiti samo izvan zemlje. U nas ih ima svaki dan. Razumiju li naši ljudi što se to događa? Razumiju li to posebice mladi, među kojima je sve više crnila, samoubojstava i agresije? Kako njima objasniti tko je bio agresor u ratu, ako se Domovinski rat i agresija često minoriziraju? Mladi često ne razumiju zašto je Gotovina jednima zločinac, a drugima heroj. Bombardirani su tezama kako je za Tuđmana vladao neki rigorozan režim, a ostavlja se dojam da su za Tita tekli med i mlijeko.

Kako mladi neće biti zbunjeni ako se s Pantovčaka stalno nekritički glorificira antifašizam, a nakon više od 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata i u nas i u Sloveniji iz zemlje izlaze tisuće kostiju ljudi koje su ti isti antifašisti likvidirali po bezbrojnim jamama. Ili, teško će mnogima biti jasno zašto je Thompsonu zabranjeno pjevati u pulskoj Areni, a udarni termin HRT posveti Lepoj Breni.

Sve su to dvostruka mjerila oko nas. I kako onda društvo ne bi bilo shizofreno? Kako mladi ne bi “pukli”? Ne može se više ni od Crkve puno očekivati, jer se sve više dobiva dojam da se ona vratila u feudalno doba, ako je ikad iz njega i izašla. Jer su joj često na prvom mjestu nekretnine i novac, svećenicima mercedesi, a gladnih i nezaposlenih sve je više. Nije se baš čulo iz crkvenih redova kako će se ona prilagoditi ovoj krizi i čega će se odreći. Često se dizala velika buka ako joj je država ostala dužna novca, a nekako se manje čuje kad je riječ o poniženima, gladnima i zlostavljanima.

Političari su pak prestrašeni, jer njima je najvažnije pitanje hoće li zadržati svoje fotelje. Ova je kriza taj strah samo još pojačala. Nas pak stalno pokušavaju prikazati potrošačkom robom, a crnilo i depresija svuda su oko nas.

Sve je to začarani krug iz kojega nikako da izađemo. Nema nikoga na obzoru tko će narodu reći da se pokrene, da ne čeka ni političare ni EU, jer svi oni imaju svoje probleme. Netko bi konačno ovaj narod trebao uvjeriti da je pametan i sposoban preživjeti i ovu krizu – ne samo financijsku nego i moralnu i vrijednosnu. Ali da bi se preživjelo, treba raditi i raditi i opet raditi, a ne čekati, muljati i lagati i izmišljati da su svi protiv nas. Ne, jedino smo mi – protiv sebe!