Kolumna

Michael Moore kao Maks Baće

Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Michael Moore kao Maks Baće
11.10.2011.
u 12:00
Zanos je šezdeset osme završio kada su revolucionari otišli na tv prijenos nogometne utakmica između Jugoslavije i Francuske
Pogledaj originalni članak

Miriše li to revolucija? Arapi pucaju, Grci pale (tuđe) automobile, Amerikanci se ne daju iz parka pokraj Wall Streeta, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studenti zauzeli vrata službe koja testira semestre (da im roditelji ne saznaju dokle ni/su stigli). Neki od mojih drugova iz lipnja 68., kojima je vika s mitinga u zagrebačkom Studentskom centru i danas najljepša glazba, zacijelo bi rekli da se neki vrag sluti u zraku. Znalci će kazati da je za revoluciju zrelo kad oni na vlasti izgube moć vladanja, a oni pod njihovim nogama moć trpljenja. Dok će oni koji su 45 godina živjeli od mrvica što su padale sa stolova za kojima su se gostili jugoslavenski revolucionari, a takvi su i među današnjim Hrvatima još u većini, na svaki i najmanji vonj revolucije najprije začepiti nos: njima će biti najteže prodati ideju o razbijanju izloga kao načinu borbe za slobodu. Izlozi i glave su im već jednom razbijani i teško je vjerovati da će ih itko i išta moći natjerati da se ponovno upuste u revolucionarnu pustolovinu.

Revolucije imaju šansu tamo gdje ih nikad nije bilo ili gdje ih se više nitko ne sjeća. Agilni Michael Moore se u Americi možda i može izdavati za komunističkog proroka, no u ovdašnjim prilikama on može biti samo Maks Baće, Aleksandar Ranković ili Stane Dolanc. Na komunističku agitaciju ovdje se ne gleda kao na djelatnost koja opisuje svijetlu budućnost, nego kao na praksu koja nam je obilježila prošlost. Sumnjam da će sve to proći i u Americi, no u ovim našim krajevima sigurno neće. Samo najgluplja riba može istu komunističku udicu progutati dva puta.

I sâm sam nekad bio inficiran revolucionarnim idejama, vjerujući da se i razbijanjem (starog i nevaljanog) može graditi (novo, pravednije, poštenije). Da se otrijeznim, presudna je bila spomenuta šezdeset osma. Počelo je s velikim zanosom, a završilo se mlako, bez ikakvih rezultata, na kiši koja je demonstrante raspršila efikasnije nego što bi to učinila policija. Sve je zapečatio važan međunarodni politički događaj, tj. večernja nogometna utakmica između Jugoslavije i Francuske. Revolucionari odoše na tv-prijenos.

Zapamtio sam i detalj koji dobro oslikava ciničnu misao o tome da revolucije dižu mladi, a prisvajaju ih stari šajseri (koji ih najčešće i projektiraju). Naime, na okupljanjima u Studentskom centru ispočetka nije bilo ni govornice ni razglasa. Kao govornica je služio zid, a razglas je bilo grlo. Kako su se na zid mogli popeti samo mladi demonstranti, a oni su mogli i galamiti, među govornicima su dominirali mladi. Kad se prosvjedovanje uhodalo, pojavio razglas, a govornici se više nisu morali penjati na zid, miting su malo-pomalo preuzeli vremešni kontra/revolucionari.

Ipak, s veleprevratima nije zauvijek gotovo. Ni ovdje gdje smo revolucija zaista siti. Pisac i boljševik Zamjatin (1884.-1937.) nije imao krivo kad je rekao da posljednje revolucije nema, kao što nema ni posljednjeg broja. Bit će toga još, pa mirisalo bilo na revoluciju, bilo na kožu opečenu istom.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 14

ZX
zark x
12:39 11.10.2011.

Bio sam prisiljen slusati tu ogavnu ideologiju, a ja sam jednostavno okrenuo glavu da ne slusam te gluposti. Jos nemogu vjerovati da je neko mogao biti zaludjen s tom ideologijom, a jos mi je teze shvatiti one koji je jos i sada luduju za tim zlocinackim danima. Kad ih cujem kako cmizdre za Titom, vidim zlocince jednog za drugim.

ZK
ZKaquila
15:43 11.10.2011.

Kada J.Pavičić piše o revoluciji kao borbi za rušenje nepravednog poretka odmah mu padaju na pamet sterilne i impotentne, gotovo staračke ideje. Treba mu zapjevati pjesmu Hladnog piva: Mlohava čuna, mlohava čuna...

BA
bandido
12:14 11.10.2011.

Pretpostavljam da objavit partijsku knjizicu ovog apologeta tekucih rezima i ne bi bilo od nekog veceg znacenja...