Kolumna

Mijenjam ukrasne nasade za gredicu poriluka!

Foto: VL arhiva
Mijenjam ukrasne nasade za gredicu poriluka!
Foto: Pixsell
Instagram
Autor
Zvonimir Milčec
04.10.2009.
u 17:01
A hrana se nije proizvodila samo za vlastiti stol nego i za plac. Naše su mame, grose, tece i vunje s korpama na glavi u cik zore marširale na Kvaternjak.
Pogledaj originalni članak

Ušminkali smo okućnicu. Ali to je bilo prije pet ili šest godina. Kriza nije bila ni na vidiku. Recesija nam je još bila stranjska riječ. Otprilike kao i latinski nazivi novoposađenih stabala i grmova. Moja žena i ja nabrzak smo morali nabiflati onih nekoliko latinskih naziva koje nam je naša doktorica za hortikulturu Vesna predložila. Tak smo okućnicu ukrasili s dva stabla Carpinus betulus ‘Piramidalis', koje ćemo privatno nazvati našim imenom - stupasti grab. Ukrasne trešnje zovu se Prunus serrulata ‘Kanzan' i Prunus serrulata ‘Kanzan' Pendula (viseća) itd...

I posvud u mojem susjedstvu slično. Ukrasni nasadi, travnjaci i zvuk kosilice. Okućnice postaju zrcalo kuće. A kuće su sve novije i sve veće. Na mjestu stare prizemnice, s vrtom ispred, a šljivikom iza, urbana vila. S novim stanarima čija sreća nije bila dugog vijeka. Kad su došli, visoko su dizali glave da ih se vidi. A sad su im glave uglavnom pognute od brige kako otplatiti taj svoj životni san da postanu dio tzv. elitnog podsljemenskoga kvarta. Susjedu iz velebne urbanke preko puta mogu i ponoviti ono kaj voli čuti. Da su nam susjedi svjetski popularan guverner Rohatinski i malo manje popularan saborski zastupnik Rončević.

I da nam je susjed veleposlanik jedne svjetske sile. I da imamo "Bibin svijet", tj. domorotkinju (po mami Mihetec), darovitu mladu glumicu Anu Begić. Ali nemam mu srca reći da u mojem djetinjstvu i ranoj mladosti naš podsljemenski kraj baš i nije bila adresa neke elite. Domoroci, koji su još bili u većini, pripadali su poljodjelsko-radničkom sloju. Ujutro tvornica i službica, a popodne gredica, štalica i kravica. I cijeli moj Gornji Bukovac, koji izranja iz parka Maksimir, bil je veliki vrt, voćnjak i trsje.

A hrana se nije proizvodila samo za vlastiti stol nego i za plac. Naše su mame, grose, tece i vunje s korpama na glavi u cik zore marširale na Kvaternjak.

Poneke su familije imale i vlastitu foringu. I unajmljivale težake. Uz naš, još čist, potok Bliznec, više zelenjave, i to prirodne i zdrave, nego u svim ovim današnjim svjetskim trgovačkim centrima zajedno! Zato smo i preživjeli onu veću i dublju krizu i neimaštinu poratnih godina. Ako niš drugo, nigdar nismo bili gladni. Pa, ak se nastavi kak je krenulo, bumo svoje okućnice s parkovima prekrojili gredicama, pa nek latinski nazivi idu vrit! Treba nam vrt.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

HO
HowYesNo
03:15 05.10.2009.

Gospon Zvonkec, jedno pitanje prosim lepo. Ovaj Prolaz u Zagrebu, jel\' to Vase osobno vlasnistvo ili se tek naziva po Vama?

LO
lola
10:14 05.10.2009.

Hranili smo se sa klopom koju smo kupovali svaki dan na placu u Branimirovoj, jeli smo sezonski, a to znaci da u zimi nije bilo jagoda i sparoga, fala Bogu,jer mi to u zimi niti nebi smekalo. U zimi smo jeli kiselo zelje, grah sa repom, fasirane snicle, a u ljeti voce i povrce , a bogme i cuspajze. Cokolade nije bilo nego samo secerna tabla, a to nas klince nije tangiralo, jer glavno da je bilo slatko. Nismo bili bogati, a niti gladni. A kad danas idem u supermarket i vidim pune police svakakvih oblizeka, za neke jos nisam niti cula, pa se pitam kak smo u pedesetim i sezdesetim godinama prezivjeli. I tak da znate...jos uvijek najvise volim klopati grah sa repom..a te moderne gluposti u ducanima prepustam jadnim klinicima koji neznaju kaj je dobra i zdrava klopa.