Milanović i hrvatska Sarah Palin

Osmijeh u kamere trebao je potvrditi koliko su odlučni u tome da ovaj put odnesu pobjedu, iako – kada zgasnu reflektori – nisu baš toliko sigurni da će tako i biti. Potpisivanje Saveza za promjene u dvorani za vjenčanja u Kastvu pokazalo je da ponekad mogu biti čak i duhoviti premda ih šarm, duhovitost i spontanost generalno baš i ne krase.

Kukuriku koalicija objavila je da želi zajedničku pobjedu, ali kao da nešto nedostaje da građanima budu doista uvjerljivi. Iza svega što kažu ili učine kao da slijedi barem jedno ali. Žarko bi željeli vlast, ali ne odaju ono samopouzdanje koje je najčešće presudno kod građana. Misle da su glas nezadovoljnog naroda, ali nekako su premalo u narodu, sve velike akcije, od pobune protiv ‘harača’ do borbe za referendum, odradili su u biti građani sami.

Pohvalno je što su svoje motive i obećanja saželi na dvije stranice deklaracije, ali iza toga se još uvijek ne vidi da imaju dovoljno kvalitetnih ljudi koji bi doista mogli realizirati ono čime se hvale. ‘Kastavci’ se motaju po Hrvatskoj već mjesecima, održali su konferencije za novinare u svim regijama, povremeno organiziraju savjetovanje ili okrugli stol, čerupaju se nešto s hadezeovcima po Saboru i iznad svega pažljivo prate sve ankete uživajući u prednosti koju imaju nad HDZ-om i njegovim partnerima. Ali nakon svega ipak ostaje dojam da bi sve bilo isto i da ništa od toga ne rade. Nezadovoljstvo naroda vlašću uvijek se djelomično prelije u korist opozicije, ali to nikako ne znači da je stvar riješena. Čak i da poraze HDZ, to nije jamstvo da u Banske dvore dolazi dobra vlast. Dolazi samo druga, a koliko i drugačija, još se ne vidi. Da bi dobili glasove građana kada izbori doista dođu, nužno je osvojiti povjerenje.

A u tom dijelu je Kukuriku koalicija još uvijek deficitarna. Više ih se tretira kao manje zlo po sistemu ‘nek’ dođe bilo tko samo da ovi odu’, a to nikako nije dobra platforma ni za pobjedu ni za vladanje. Rano su počeli najavljivati savez pa više nisu novost sami po sebi. I sam čin potpisivanja koalicije, od kojeg su puno očekivali, došao je na neki način prekasno jer je sve ostalo počelo prerano. Nema nikakve novosti u tome, uvijek ista lica u uvijek istim pozama. Nema novih ljudi, ne vrte se kadrovske križaljke, ne proizvode vijesti, sve izgleda toliko prigušeno da postaje gotovo neprimjetno.

SDP je u hibernaciji i osim povremenih, često i zakasnjelih izjava Zorana Milanovića, u toj stranci kao da nema ni drugog ni trećeg čovjeka koji bi nešto želio reći. HNS kao da je pomiren s dogovorenom podjelom, IDS ne izlazi iz svoje regionalne ljušture i da nema Damira Kajina, lako bi se zaboravilo da uopće postoje, iako stalno strepe da će njihova prevlast u Istri doći svome kraju nakon 20 godina sada već posve inertne vladavine, a HSU se uklopio u staru političku devizu jednog SDP-ovca ‘vlak ide, ja se vozim’ i pušta da se Kosorova diči svojim umirovljeničkim savezom kao da se to njih više ne tiče. Svi zajedno željeli bi ostaviti dojam kao da znaju odgovore na sva pitanja, ali dojam nije dovoljan. Nekima u Savezu za promjene negdje u primislima uzor je Obama i njegova pobjeda, izborena uz ostalo i na velikom nezadovoljstvu Bushovom politikom, ali kao da zaboravljaju da Obama i njegovi demokrati nisu uspjeli do kraja ni osvijestiti svoju pobjedu, a već im je pod prozorima počela nicati opozicija.

Koliko god Sarah Palin nekome bila smiješna, Obami sigurno nije (više) toliko smiješna. Amerikanci su očito vrlo brzo spremni zaboraviti što su zamjerali Bushu pa i da je Palin izdanak te politike i fokusirati se na ono čime ih je razočarao Obama. Nisu ni Hrvati ništa bolji. Čak i ako daju glasove opoziciji, a to je još uvijek priča na dugom štapu, to ne znači da za šest mjeseci neće ogorčeno protestirati, vođeni hrvatskom Sarah Palin, protiv nove vlasti. Želi li doista vladati, a ne samo doći na vlast Kukuriku savez mora i te kako biti spreman i na to.