Milanović je zaplesao na žici

Baš smo jadna zemlja. Ma kakav partner u NATO savezu ili ravnopravna članica EU! SAD ne drži do Hrvatske čak ni toliko da ni najviši državni dužnosnici – predsjednik države ili premijer ne mogu na službeni put u SAD s diplomatskom vizom. Kad je riječ o Hrvatskoj, za SAD ne postoji diplomatski status. Svi smo mi ista bagra i za sve vrijedi isti režim. To je, naime, poruka koja proizlazi iz činjenice da šef Vlade, države ili prvi čovjek zakonodavne vlasti, mora, kao i svaki drugi smrtnik, popunjavati standardni obrazac za vizu. Ako hoće u SAD, moraju odgovarati na pitanja jesu li teroristi, namjeravaju li aktivirati paklene strojeve po SAD-u, švercaju li drogu i jesu li se u posljednjih deset godina bavili organizacijom prostitucije. Do prije neki dan, dok premijeru Zoranu Milanoviću nije izašla para na uši kada je vidio kakav obrazac mora popunjavati, nismo ni znali da SAD ovako tretira naše dužnosnike. Prijašnji premijeri – Ivo Sanader i Jadranka Kosor, kao i predsjednik Ivo Josipović, popunjavali su te iste obrasce, prošli kroz isto poniženje, i o tome mudro šutjeli.

Milanović je malo drukčija mustra i on je napravio strku. Građanima je poručio da ovakav tretman državnog dužnosnika zemlje koja sa 330 vojnika sudjeluje u angažmanu NATO snaga u Afganistanu smatra svinjarijom. Zbog toga je čak razmišljao i ne otići u Chicago na NATO summit. Onda je prespavao i ipak popustio. Državničke dužnosti su na prvome mjestu – poručio je premijer i počeo se pakirati za Chicago. OK! Milanović je napravio malo strke, stavio svima do znanja da i Hrvati imaju neki ponos, da smo, iako mala i jadna, ipak država, i da nas tako treba i tretirati. Ali što sada? Očekujemo drugi korak. Premijer koji je pokazao državnički ponos treba na njemu i ustrajati, te postići konačno ukidanje viza za SAD. Hrvatima treba predsjednik Vlade koji drži do sebe, ali da je ujedno dovoljno mudar i sposoban povlačiti poteze na dobrobit svojih građana. Ako Milanovićevo neustezanje pri iskazivanju stava i drčnost (koja u određenoj mjeri može biti poželjna) neće pratiti potrebna doza mudrosti, probitačnosti, ali i pragmatičnosti, premijer bi mogao ostati zarobljen u vlastitoj taštini.

Građanima godi kad ima vlast koja zna pokazati mišiće. Ali pod uvjetom da je to promišljeno i vodi prema cilju, a ne da drugi korak bude podvijanje repa. Hrvatska ima iskustvo s takvim državnikom. Devedesetih su Franji Tuđmanu usta bila puna nacionalnog ponosa. No, to se svodio na tvrdoglavu, uskogrudnu i štetnu politiku zbog koje smo stalno bili na rubu sankcija i u poluizolaciji. Naravno da se Milanovića ne može usporediti s Tuđmanom. No, evidentno je da nam je premijer zaplesao na žici. I neka je. Samo ako održi ravnotežu i ne padne. Prije nego je poručio Amerikancima da su bahati, pokazao je zube i Europskoj komisiji. Nakon izvješća o monitoringu Milanović je izašao pred TV kamere i rekao da, unatoč protivljenju europskih činovnika, u Nadzorni odbor Ine idu ministri Slavko Linić i Radimir Čačić.

Ekipi u Bruxellesu to nije bilo drago čuti. Šef Delegacije EU u Hrvatskoj Pul Vandoren vrlo je jasno podsjetio da smo pod monitoringom, kao i da za Milanovićevu vladu vrijede obveze koje je preuzela njegova prethodnica Jadranka Kosor. Ipak, ostavio je prostor i poručio da prije nego se uđe u izmjenu bilo kojeg zakonskog okvira dogovorenog s prijašnjom vlašću treba konzultirati EK i od njih dobiti blagoslov. Ako ostane na tome, i ako Milanović uspije Linića i Čačića postaviti u NO Ine (a oni u nacionalnoj naftnoj kompaniji urediti odnose s MOL-om koji, čini se, za hrvatsku stranu nisu ni malo dobri), onda je napravio posao.

Hrvatska je mala država i mi nikada nećemo diktirati tempo na europskoj ili svjetskoj sceni. Naš domet i realan cilj je da nas se uvažava u svjetskim krugovima te da si priskrbimo dobru poziciju u regiji. A do toga se ne može ni pognute glave, ali ni glavom kroz zid.