Milanović nije Račan

Drugi put u dvadesetogodišnjoj hrvatskoj povijesti vlast preuzima ljevica. Koalicija koju je okupio SDP Ivice Račana prvi je put dobila izbore 3. siječnja 2000. Zoran Milanović je nakon osam godina SDP vratio na vlast, a njegova Vlada će prvu sjednicu simbolično održati 3. siječnja 2012. No, datum je jedina točka na kojoj bi se mogao podvući znak jednakosti između Ivice Račana i Zorana Milanovića. Račan je stranku reformirao. Iz Saveza komunista Hrvatske preveo ju je u Stranku demokratskih promjena. Iako se SDP u startu opredijelio za samostalnu i demokratsku Hrvatsku, a početkom devedesetih se u stranku uključio određeni broj ljudi koji nikada nisu bili u SKH, godinama ih je pratila stigma komunističke partije. Račan se od nje branio, tako reći, do smrti. Milanović tih problema nema. Kako je jednom prilikom rekao, kadrovska struktura SDP-a mijenja se polako, protočna je kao voda u olimpijskom bazenu. Zadnje četiri godine u opoziciji, na taj je način proveo generacijsku smjenu u SDP-u. Ona nije uključivala samo dobni kriterij, već su u drugom planu ostali svi nositelji izvršne vlasti iz Račanova doba. Danas je Milanović u poziciji da Vladu sastavlja isključivo od “svojih” ljudi. Jedini Račanov ministar koji će ponovo biti u Vladi je Slavko Linić (r.1949). Linić je ujedno (zajedno s Radimirom Čačićem koji je isto godište) najstariji član Vlade. Nekoliko budućih ministara rođeno je početkom 60-ih, a većina je (uključujući premijera) rođena u razdoblju od 1967. do 1973. Osim što su preuzeli vlast u bitno različitim političkim okolnostima, Račan i Milanović razlikuju se i kao osobe. Obojica su intelektualci. No, Račan je, osobito izvan kabineta, ostavljao pomalo boemski dojam. Izdavao se za političara sklonog jednostavnosti i ležernosti. Propagirao je transparentnost, pa je čak konzervativnoj hrvatskoj javnosti priznao da je imao iskustvo s marihuanom.

Milanović ostavlja sasvim suprotan dojam. Kada govori ne trudi se pojednostaviti svoj izričaj, niti ga prilagoditi najširem sloju ljudi. Nikako nije populist, nego bi se prije reklo da ostavlja dojam elitista. Inzistira da bude zadovoljena forma i čini se da nije previše sklon kompromisima, niti naknadnim dogovorima. Posljednja osobina mogla bi činiti i bitnu razliku između Milanovića i Račana u smislu odnosa koji će vladati unutar stranaka koalicije koja će dijeliti vlast. Račanova šestorka podijelila je sve moguće funkcije po stranačkom ključu i unatoč tome nikada nisu svi bili zadovoljni. Vladale su stalne napetosti i nesuglasice. Najprije je to bilo dominantno s Draženom Budišom i njegovim HSLS-om. A kad je ta stranka izašla iz koalicije, njezinu je ulogu preuzeo HSS. Na kraju se Račan toliko izmorio da su njegovi suradnici bili uvjereni kako je potajice priželjkivao gubitak vlasti. Milanović će se, iako naglašava da ima dobar i jasan koalicijski ugovor, sigurno suočiti s izazovima u svom Kukuriku savezu. Po dosadašnjim potezima reklo bi se da neće biti popustljiv. Primjerice, kada je ispalo da je HNS dobio četvrtog ministra, Milanović je zbog ravnoteže uveo četvrtog potpredsjednika Vlade - dakako iz SDP-a. 
Nadalje, iako je bila takoreći gotova stvar da će ministar obrane biti Mirando Mrsić, politički vrlo blizak predsjedniku Ivi Josipoviću, Milanović je odlučio drugačije. Težina odluke da Antu Kotromanovića postavi za ministra obrane u tome je što je Milanović tako Pantovčaku poručio da ne pristaje na kadroviranje sa strane. Ipak, za razliku od Račana koji je bio u kohabitaciji sa Stjepanom Mesićem, budući premijer ima predsjednika koji mu je, osim što dolazi iz iste stranke, svjetonazorski blizak. Može se očekivati da će biti još razilaženja među njima, no bude li Milanovićeva nepopustljivost dobro dozirana, mogao bi sasvim solidno surađivati s predsjednikom.