Kad sam čuo da je Zoran Milanović gotovo iznenada postao predsjednikom SDP-a, rekoh: konačno mlada osoba na čelu velike stranke. Napokon će se uzburkati hrvatska stranačka scena. Sjećao sam ga se kao izvrsnog studenta koji se isticao znatiželjom i općom kulturom.
No, Milanović danas sam sebi kopa političku jamu. Sve je počelo kad nije mogao prihvatiti izborni poraz kojem je i osobno kumovao. Očito taj poraz ne može preboljeti ni danas. To nije rijetkost u politici i naziva se sindromom “pobjedničkog gubitnika“. No, Milanovićev problem je nešto teži.
Umjesto da se okrene budućnosti i snaži svoju stranku, kao da pod svaku cijenu želi vrtjeti već odigrani izborni film. Kako drugačije protumačiti njegove zbunjujuće poteze na i oko konstituirajuće sjednice Sabora i rasprave o povjerenju Vladi?
On gotovo istodobno tvrdi da je lijevi centar u cjelini pobijedio na izborima i žestoko se, bez racionalnog razloga, protivi da SDP-ov partner iz tog lijevog centra (HNS i Vesna Pusić) dobije jedno od dva mjesta potpredsjednika Sabora za oporbu.
To nije pristojno, ali za njega i SDP još je gore da je taj potez velika politička pogreška. Kako vođa najveće oporbene stranke može vući potez kojim daje suparničkom HDZ-u priliku da odluči koji će od dva kandidata SDP-a biti izabran. Zato mu savjetujem da odmah prihvati kandidaturu Vesne Pusić i odredi jednog kandidata SDP-a.
No, zašto Milanović ovih dana “pokazuje mišiće” tamo gdje im nije mjesto i zašto mu se iza stalno pokazivane snage nazire nesigurnost? Milanović na taj način malo-pomalo sam dovodi u pitanje svoj ponovni izbor za predsjednika SDP-a. A ja i dalje mislim da bi za SDP bilo vrlo svrhovito da Milanović to ostane. Zašto, dakle – Milanović protiv Milanovića? Možda su odgovori u sljedećem. Milanović se nastoji potvrditi kao neprijeporni vođa SDP-a i cijele ljevice, a da bude posve suprotan onome što je bio Račan.
Istodobno, iako prepun shvatljive netrpeljivosti prema velikom suparniku Sanaderu, on bi na neki način što prije htio postati unutar čitave ljevice karizmatski vođa poput Sanadera u HDZ-u, i još više od toga. No, to je nemoguće i nadam se da će to ubrzo shvatiti. U suprotnome, brzo će “pregorjeti”, a moje prognoze o njegovoj političkoj budućnosti neće se ostvariti.