Milanović smjenjuje i bjesni

Zbog ponašanja koje se podvodi pod definiciju nepotizma premijer Zoran Milanović je smijenio ministricu okoliša Mirelu Holy. Učinio je to iz jednog od najraskošnijih ljetnikovaca na Jadranu, vile Floriana na Hvaru gdje je besplatno noćio kod svoga prijatelja, bogatog poduzetnika Emila Tedeschija. Zbog odmora na imanju bogataša, Milanović je ostavio dojam da je i sam u sukobu interesa. I još gore od toga. Da ima dvostruke kriterije: jedne za sebe, a druge za ostatak Vlade. Tako je ministričinu smjenu, koja spada u čin odgovorne vlasti koja priznaje pogreške, ispravlja ih i sankcionira prijestupnike, premijer zasjenio vlastitim slučajem.

Dok u slučaju Holy ističe “da su postavljeni standardi ponašanja kojih će se držati”, u vlastitom primjeru ne razumije da je boravkom u Tedeschijevoj vili na Hvaru ostavio dojam koji je za premijera nedopustiv. Pritom uopće nije stvar u tome da netko vjeruje kako će zbog jednog noćenja kod Tedeschija premijer odmah pogodovati i ići naruku bogatom prijatelju. Stvar je u tome što intimno druženje jednog od vodećih bogataša s predsjednikom Vlade ne ostavlja dobar dojam. Pritom je potpuno nebitna povijest njihova odnosa. To što su Tedeschi i Milanović prijatelji još iz školskih klupa, što su se družili za vrijeme studija, izlazili na ista mjesta i stvorili prijateljstvo koje će trajati cijeli život hrvatskim je građanima nebitno.

U odnosu na njih dvojicu relevantno je jedino to što prvi spada u moćnije hrvatske kapitaliste, a drugi je aktualni premijer. A ljudi imaju pravo biti osjetljivi na njihov odnos. I jesu. Tako je to svuda, a ne samo u Hrvatskoj. Britanci su razapinjali Tonyja Blaira jer je kao premijer bio na odmoru u francuskom dvorcu čelnika British American Tobacca. Blair se branio da je riječ o prijateljstvu, odnosu potpuno privatne naravi, što neće imati utjecaja na funkciju, no nije mu pomoglo. Slično je bilo i s odnedavno bivšim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, kao i slučajevima nekih drugih europskih dužnosnika.

Milanović kaže da razumije da kao premijer nema pravo na privatnost u onoj mjeri u kojoj to imamo mi obični smrtnici. Slaže se da građani imaju pravo znati s kim se druži, tko su ljudi s kojima kontaktira, jesu li s njim ili strankom kojoj je na čelu u kakvom poslovnom ili drugom interesnom odnosu, sudjeluju li u javnim nabavama... Premijer tvrdi da sve to razumije, ali i ne pokušava skriti da je ljutit k’o ovca jer su naslovnice dnevnih novina osvanule s kritikom što je blagdan Tijelova proveo u ljetnikovcu hrvatskog bogataša.

Ljutit je, kaže, jer Tedeschi nije financijer SDP-a, ne posluje s državom, ne konkurira na javnim natječajima i ni po čemu drugom nema povlašteni status o čemu, kaže premijer, svjedoči da je nedavno bio pozvan u Poreznu upravu na provjeru podrijetla imovine... Nema razloga ne vjerovati Milanoviću da je sve to baš tako. No, problem je što vrlo kruto poručuje da će, bez obzira na to što javnost (ili mediji) misle, i dalje ići na mjesta na koja je išao i prije, da se neće odreći prijatelja te da ima pravo na svoje privatno vrijeme.

Nitko mu to ne spori. No, od njega se očekuje da obrati pažnju na dojam koji ostavlja. Prosječni građanin koji jedva spaja kraj s krajem ima pravo kritički i s nepovjerenjem gledati na besplatno uživanje nositelja vlasti u luksuzu, i to bez obzira na pozadinu te, uvjetno rečeno, pogodnosti. Nije sve u golim činjenicama. Puno toga je u dojmu.

Milanović je u samo šest mjeseci promijenio dva ministra. Pitanje je je li time postigao dojam odgovornog premijera. Ivo Sanader, koji je (prema optužnicama) dosad najkorumpiraniji premijer, nikog nije smjenjivao.

Neposredno nakon preuzimanja vlasti maknuo je tjelesnog čuvara Stipu Čačiju i onda nikog sve dok se nisu dogodila mafijaška ubojstva. Dok USKOK nije počeo nizati istrage, dojam o njemu bio je pozitivan.