Milanovićev osvrt na ocjenu rejting agencije čisto je samoporicanje

Odnos država i rejting agencija već je desetljećima izuzetno uzbudljiva problematika. Napetosti između ocjenjivača (S&P, Fitch. Moody’s) i ocjenjivanih (države i kompanije) počele su snažno rasti nakon izbijanja svjetske financijske krize. Razina stresa u odnosu rejting agencija i država dramatično je dobila na težini kad su se obrisi dubine fiskalnih problema Grčke, Francuske, Španjolske, Italije... pretvorili u potpuno jasnu sliku dugoročne neodrživosti društveno-ekonomskih modela zemalja od kojih su neke tek koju godinu prije u papirima rejting agencija bile tretirane kao besprijekorne gospodarske velesile.

Pučkoškolski gledano, sustav odnosa rejting agencija i država trebao bi funkcionirati jednostavno: kad agencije prepoznaju slabosti u nekoj nacionalnoj ekonomiji, zapravo je penaliziraju poručujući investitorima da je rizik ulaganja u tu ekonomije viši te bi stoga trebala biti viša i cijena njezina zaduživanja. Naravno, u praksi taj sustav ne funkcionira logično, čisto i jasno. Tako neke zemlje s višim rejtingom imaju i višu cijenu zaduživanja, i obrnuto. Isto tako, isti rejting u različitom razdoblju ne znači istu cijenu zaduživanja, nego ona ovisi o trenutačnim tržišnim prilikama. Nadalje, povijest je pokazala da su agencije kod procjena vrijednosnica država, kompanija ili bilo kojih instrumenata radile izuzetno velike greške. Ukratko, jasno je da su iskustva (nepravde) koja su državnicima, menadžerima i poduzetnicima donosile sve duboke nesavršenosti ili, bolje rečeno, iracionalnosti sustava u kojem rejting agencije imaju izuzetan utjecaj na cijenu zaduživanja, razlog za strastveni skepticizam.

Primjerice, prekjučerašnja tužba američkih vlasti protiv McGraww-Hilla, tj. njegove jedinice Standard & Poor’sa zbog podcjenjivanja rizika obveznica i pojedinih derivativnih instrumenata vezanih uz, pojednostavnjeno rečeno, hipotekarne zajmove, puno govori o razmjerima sukoba. Svima je jasno da je uloga rejting agencija u procjeni sigurnosti ulaganja u desetke bilijuna teške kolaterilizirane dužničke obligacije ili u hipotekama poduprte sigurnosnice bila katastrofalna, dakle, presudna za iniciranje svjetske financijske krize. Isto tako, svima je jasno da i nitko drugi (državnici, financijske kuće...) jednako kao i procjenitelji nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti enormne rizike koji se rađaju na tržištu vezanom uz američki nekretninski biznis.

Danas sa sigurnošću možemo reći da su slično kao i u američkim vrijednosnicama i prije nekoliko godina i rejting agencije i državnici mogli u fiskalnim politikama Grčke, Španjolske, Italije... prepoznati izuzetne rizike te na vrijeme spriječiti razvoj problema. Trebaju li danas kupci državnih obveznica tužiti, primjerice, procjenitelje Španjolske?

Dakle, postoje razlozi za obostranu ljutnju jer sustav nije funkcionirao kako treba.

E sad poanta: Ovako dugačak uvod nužan je da bi se naglasilo kako bez obzira na puno razumijevanje problema u sustavu funkcioniranja rejting agencija premijer Milanović nije smio ulaziti u verbalni obračun s Moody’som koji nam je nakon Fitcha spustio rejting na razinu smeća.

Milanović je nešto pričao o tome kako se rejting agencije samo brinu o špekulantima, kako se političari moraju brinuti i o interesima društva, kako njegovi inozemni kolege političari svašta izgovaraju na račun agencija... Ukratko, naš premijer “prokazao” je agencije kao neke zločeste organizacije koje se ne brinu o malim, običnim ljudima. Zapravo je brbljao bezveze.

Pogrešno i promašeno! Tužna je činjenica da u slučaju Hrvatske Moody’s i Fitch nisu pogriješili. Vlada jednostavno nije učinila dovoljno, a što je priznao čak i Milanovićev ministar financija. Uljuljkan u činjenicu da Hrvatskoj nije poskupjelo zaduživanje zbog povoljnog stanja na međunarodnom tržištu kapitala bez obzira na niži rejting, Milanović nas je poveo na najopasniji mogući put – na put samoporicanja. Prava je pak istina da su preporuke agencija izuzetno dobronamjerne. Govore nam što napraviti da postanemo kompetitivniji u međunarodnoj utakmici i kako da učinimo fiskalnu politiku održivom. Sve ostalo je politikantstvo. Uostalom, ako pogledamo preporuke guvernera Vujčića, možemo reći da su identične preporukama agencija. Je li Milanoviću i Vujčić netko tko se brine samo o kapitalu?