Milanovićev Tito

Često i moćno oružje revolucija, pokreta, stranaka... jesu diskvalifikacije. Kad nekoga označiš kao nevažnoga, rubnoga, beznačajnoga – otvorio si put njegovoj eliminaciji, manje ili više drastičnoj, ovisno o okolnostima. Kad se nekome kaže da je nitkov, opravdava se ova ili ona vrsta njegove likvidacije. Tako se čisti nečista savjest što prati postupke i odluke neke političke skupine kojoj su meta pripadnici druge skupine ili skupina sama. Koliko god netko bio pametan, učen, u velikom dijelu općinstva poštovan, može ga proglasiti ništavnim pripadnik neke partije koji ni izdaleka nema vrijednosti kao osoba koju hoće diskvalificirati. Što mu daje “za pravo”? Pripadnost partiji, njezinoj kolektivnoj moći, on se iza nje krije i ona ga štiti. Pogotovo ako je na vlasti. Povjesničar Ivo Banac je ime, ali ime koje je ponajmanje stečeno političkim sredstvima a ponajviše znanstvenom djelatnošću, sjajnim historiografskim knjigama, profesorskom karijerom na jednom od najpoznatijih svjetskih sveučilišta, na američkom Yaleu.

Povjesničar Marin Knezović njegov je kolega. Poznat po čemu? Koje su to njegove knjige čitale i iz njih učile tisuće studenata, koje je počasti stekao na učilištima ili drugdje, kojem javno poznatom sustavu vrijednosti pripada? O tome se ništa ne zna. Ali, makar tako anoniman, on ima jednu važnu dužnost – kao član SDP-a predsjednik je Odbora za imenovanje ulica, naselja i trgova u Zagrebu. Pa je kao član trenutačno najmoćnije partije u Hrvatskoj i čelnik jednoga gradskoga tijela svome kolegi Bancu, prema kojemu je kao znanstvenik zanemariv, odrekao gotovo svaku vrijednost. Komentirajući prošlotjedni prosvjed na Trgu maršala Tita, na kojem se zahtijevala promjena imena Trga, profesora Banca, koji je na prosvjedu sudjelovao i govorio u ime Hrvatskog helsinškog odbora, svrstao je među “osobe koje su nekad pripadale glavnoj struji javnog i političkog života, a sada su marginalizirane”. Ako su, dakle, marginalni Banac i drugi prosvjednici – akademik Barišić, profesor Tomac, ikona Hrvatskog proljeća Čičak, saborski zastupnik M. Tuđman..., marginalni su i njihovi argumenti, pa promjene imena trga neće biti.

Prvo omalovaživši protivnike, Knezović presudnu važnosti pridaje svome mišljenju: “Antifašizam je temelj kako suvremene Europe, tako i moderne hrvatske države. Hrvatski antifašizam i Tito su nerazdvojivi”. Nerazdvojivi se pogotovo Tito i država koja je bila fašistički ustrojena – jedna partija, jedan vođa, zatvori i smaknuća za političke protivnike. Nerazdvojivi su Tito i denunciranje Staljinu radi likvidacije svih koji su mu smetali u usponu na vrh Partije, Tito i deseci tisuća poubijanih bez suđenja na kraju rata, Tito i Goli otok, Tito i Stara Gradiška, Tito i suđenje Stepincu, Tito i ubojstvo Hebranga, Tito i ubojstvo desetaka hrvatskih političkih emigranata, Tito i posrbljavanje vojske, milicije, Udbe, savezne administracije, diplomacije... Zar je lijevom Zagrebu i SDP-u boljševičko omalovažavanje protivnika ostalo jedini način kojim će se usprotiviti argumentima kojima se služe najautoritativniji povjesničari? Čini se da jest. Zašto?

Svojedobno je Zoran Milanović bahato sricao sintagme “nekakav Zuppa”, “tko je taj čovjek?”, “tko je taj Zuppa”, premda je riječ o jednoj od najznačajnijih osobnosti suvremene hrvatske kulture. U samom SDP-u, pogotovo u vrhu stranke, nema niti jednoga značajnijeg intelektualca (osim radijskog spikera Nenada Stazića), a posljednje značajno ime, Antun Vujić, maknut je uoči prošlih izbora. I po tome i po izboru ministara očita je Milanovićeva težnja da u stranci promiče antiintelektualizam kako mu nitko ne bi smetao. Nije slučajno što Marin Knezović Banca i druge sudionike spomenutoga prosvjeda smatra bezvrijednima kao što nije slučajno što Milanović ne smatra vrijednim bilo koga u SDP-u da mu bude takmac u izboru za predsjednika SDP-a. Radeći tako i na ovaj se način opirući promjeni imena Trga maršala Tita oni zapravo priznaju da čine i da bi bili spremni činiti sve što i Tito. Zločinac Tito.