Da je odluku o pokroviteljstvu Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu donijela HDZ-ova vlast, upravo izglasovano uskraćivanje toga pokroviteljstva bilo bi shvatljivije. Ali odluku je donijela vlast Ivice Račana! Pomalo se čini nevjerojatnim da je čovjek koji je političku karijeru počeo gotovo doslovce na dan uhićenja Veselice, Gotovca, Budiše, Čička, Tuđmana i drugih istaknutih sudionika Hrvatskoga proljeća spoznao kako i ratnom neprijatelju ubijenom bez suđenja te stradalim civilima treba odati počast koja nadilazi ideologije, ratna opredjeljenja i ciljeve, i ravna se prema općeljudskim mjerilima i moralu. Nije Račan time napravio ustupak ustaštvu i endehazijskim nostalgičarima niti se odrekao svoga baštinjenja ljevičarske tradicije. Ali se pomaknuo od svih tih ograničenja i partikularnosti i ušao u sveto područje u kojem vrijedi samo jedan kriterij a on se zove – čovjek.
Uz uvođenje višestranačja, osnivanje i obranu države, bila je to jedna od temeljnih stečevina nove Hrvatske. Prošlost je tim činom bila bar djelomice iskupljena. Odluka Kukuriku koalicije da Sabor više ne bude pokrovitelj bleiburške komemoracije nijekanje je jedne od rijetko plemenitih postupaka hrvatske politike od osamostaljenja. Obrazloženje po kojem su u Bleiburgu još trajale borbe u kojima nije bilo nevinih žrtava, po kojem je najviše žrtava bilo drugdje na križnom putu, i po kojem se komemoracija zlorabila (nošenje ustaškoga znakovlja itd.) posve je prozirno, jer je sve to zacijelo vrlo dobro znao i Ivica Račan.
Posrijedi je nešto drugo, to jest svojevrsna reboljševizacija Milanovićeva SDP-a. Nedostatak historijskog takta koji je sadašnja ljevica tim činom pokazala podudara se i s njezinim nedostatkom takta i drugdje. U hijerarhiji Račanova SDP-a nemoguće je zamisliti Željka Jovanovića i njegov pljuvački rječnik, jer je Račan iz iskustva svoje Partije znao što znači taj stil koji je zapravo bio poziv na egzekuciju političkoga protivnika. U senzibilnost Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Željka Jovanovića, Nenada Stazića i drugih iz sadašnje SDP-ove garniture ušla je bešćutnost prema zajednici iz ateističkog odgoja, plošnost u moralu i intelektu s asfalta, prezir prema tradicionalnim vrijednostima iz slušanja rocka, isključivost prema drukčijem mišljenju iz ljevičarskoga ili partizanskoga obiteljskoga naslijeđa te egoističnost i grabežljivost iz medija koji su i u socijalizmu i danas bili izraz kapitalističkih mitova.
Takvi, novi su boljševici danas neusporedivo opakiji od konvertiranih komunista kakav je bio Račan i mnogi drugi, koji nisu samo tako pristali na demokraciju, hrvatsku državu i njezinu obranu nego su taj obrat shvatili kao ljudski izlaz iz stanja koje je bilo neodrživo i neizdrživo. Rekli bismo, Račanova je generacija još uvijek bila povijesna. Bila je, na primjer, opreznija prema susjedstvu baš zbog krvave prošlosti koju je donijelo srpsko zlo, dok današnji ljevičari, s Josipovićem na čelu, tu prošlost jednostavno preskaču te se prema Beogradu odnose kao da se ništa nije dogodilo.
Ako sadašnji SDP ukida spomenuto pokroviteljstvo koje je uveo Račan, da je živ, Račan zacijelo ne bi bio tako ravnodušan prema rehabilitaciji četništva kao što su Milanović i Josipović, koji o tom zlu ne bi ni progovorili da nije bilo novinara i pitanja zastupnika u Saboru. Zbog toga je odluka Predsjedništva Sabora možda mnogo veći obrat u politici ljevice nego što se na prvi pogled čini.
Nove podjele i razdore ne stvara više u Hrvatskoj partizanska generacija, koja je u samostalnoj Hrvatskoj imala mnoge časne uloge i pojedince, nego novi boljševici koji su iz politike uglavnom isključili interese zajednice i nacije a prakticiraju je kao poslušnost stranim gazdama i kao borbu za partijsko zlato kojeg što više treba oteti političkom protivniku. Zbog toga ukidanje pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu ima sličan motiv kao razmještanje ljudi Kukuriku koalicije svuda gdje se obrće golem novac.
bravo gospodine ivkosicu