Milijarder u Hrvatskoj

Iako Emil Tedeschi nije nenormalno bogat kao američki milijarder Warren Buffett, lijepo je čuti da i mi imamo primjer bogataša u kojem novac nije ubio čovjeka i osjećaj za socijalnu pravdu, da se i kod nas u tom svijetu može naći normalnih ljudi s uravnoteženim ciljevima. Ukratko, da postoje i posve drugačiji primjeri od, recimo, samodopadnog vlasnika zaštitarske tvrtke Zlatka Marića, kojima nije na pameti samo zgrtati i demonstrirati svekoliko fizičko bogatstvo. Ono što ne budi nadu, a može se zaključiti iz “nenormalne” inicijative američkog filantropa za većim porezima za bogate, koju je osobno obrazložio u New York Timesu, da se ono što Buffett piše za svoje vođe može primijeniti i na naše.

I on govori o tome kako su “naši vođe” tražili da “podijelimo žrtvu”, no, za razliku od našeg potpredsjednika Vlade Darka Milinovića, koji je svojedobno domoljube pozvao na odricanje, Buffett kao “nenormalni” milijarder negoduje: “Ali, mene su poštedjeli!” Ako je to moguće u sređenoj Americi, zašto bi onda bilo drugačije u imovinski nesređenoj Hrvatskoj!? Gdje je moguće da se i vlasnici milijunskih nekretnina vode kao socijalni slučajevi te uživaju kojekakve socijalne beneficije samo zbog niskih primanja, ali i da, prikazujući prosječna primanja ili životne i poslovne okolnosti drugačijima nego što stvarno jesu, uživaju na jahtama, planinarskim domovima, dvorcima... Odnosno, gdje je moguće da gradonačelnik koji bubne da je kreator “najosjetljivijeg socijalnog sustava u europskim razmjerima” ne doživi medijski linč jer taj svoj sustav temelji upravo na afirmaciji takvih nepravdi, gdje zapravo oni koji rade, odnosno srednji sloj, trpi razmjerno najveći dio krize, dok najbolje prolaze muljatori svih vrsta. S tim da i neskriveni hrvatski bogataši u recesiji ne samo da su pošteđeni već su još i porezno rasterećeni nakon što je inicijativa Darinka Kosora za većim porezima za bogataše kod vladajućih, pa i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, dočekana gotovo s gnušanjem.

Inauguracija poreza na imovinu, koji bi s obzirom na bogat sadržaj imovinskih kartica osobito trebao pogoditi pojedine članove Vlade i Sabora, razvlači se kao da je riječ o projektu prvog spuštanja Hrvata na Mjesec. Stoga je i Luka Bebić, kao jedan od najzaslužnijih za sve ovo što imamo i nemamo, za sve pravde i nepravde te osobito za saborske privilegije i nenormalne mirovine, lakonski mogao najaviti, na godišnjem odmoru ili na bolovanju, tako svejedno: “Povlačim se iz aktivne politike. Budući događaji u politici me ne zanimaju!” Logično! Zašto bi nas, poput bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, davio svojim anakronizmima, dvojbama o tome gdje će i o čijem trošku ljetovati, od koga će posuđivati novac za kupnju nekretnina... Osim toga, tko bi se pametan s takvim imovinskim statusom, takvim političkim naslijeđem i ekonomskim rasulom koje ostavlja iza sebe, uz takvu saborsku mirovinu, još bavio i traženjem odgovora na pitanje koje u 81. godini života mori Warrena Buffetta: dok većina jedva sastavlja kraj s krajem, zašto bogataši i dalje uživaju u poreznim povlasticama!? Što bi se u našim okolnostima moglo i preformulirati, kako je moguće da vlasnik zapravo državne zaštitarske tvrtke po poslovima koje dobiva, najveći čuvar države iza vojske i policije, uživa u rajskoj oazi na Karibima u koju je investirao 1,7 milijuna dolara dok si njegovi radnici u domovini ne mogu priuštiti ni tjedan dana ljetovanja na Jadranu!?

Buffett je kao insajder, svojevrsni zviždač među megabogatašima u Americi, odgovor na svoj upit našao u zaključku da milijarderi uživaju zahvaljujući prijateljima na visokim pozicijama, zbog čega su i zakonodavci primorani štititi bogataše. Čak i da sve američke premise nemaju svoj pandan u Hrvatskoj, već i nepodnošljivi kontrast bogatstva naših tajkuna te očaja i bijede njihovih radnika dovoljno nam govori o zaštiti koju bogataši uživaju u vrhu naše države.