Ministar u službi partije

U samo dva dana u Hrvatskoj su čudotvornim medijsko-birokratsko-političkim okultizmom dvije nacionalne veličine ustale od mrtvih. Najprije je Vesna Parun medijski smještena u starački dom, a potom je, također pokojnom, Tomislavu Ladanu iz Ministarstva prosvjete i sporta poslan poziv da sudjeluje na skupu o hrvatskom jeziku! Dvije spiritističke kulturnjačke seanse u samo nekoliko dana u zemlji gdje je jedan od nacionalnih stereotipa i onaj o Hrvatima kao kulturnom narodu! Da “kulturni narod” ne zna da su najveća poetesa i enciklopedist-jezikoslovac već nekoliko godina pokojni, porazno je, ali čak i shvatljivo. Bilo bi to neshvatljivo u nekoj kulturnijoj zemlji.

Narod o sebi obično misli bolje nego je realno. Pa i naš. U hrvatskoj kolektivnoj podsvijesti postoje nejasni obrisi neke mitske iluzije o “tisućgodišnjoj povijesnoj uljudbi.” U realnosti to se obično svede na malograđansku prkosno-cendravu tvrdnju kako smo “uvijek bili Europa.” Preko iznimnih pojedinaca i jesmo, ali u biti ostali smo mali narod zagubljen na rubu Europe. Hrvati su politički narod postali tek 1918. pojavom Stjepana Radića u hrvatskoj politici. Koliko smo politički kulturan narod, vidjet će se već krajem ovoga mjeseca. Hoćemo li se uopće tada sjetiti Radića i njegova nacionalnog značenja? Za ustaša i komunista radićevština je kao autentična hrvatska politička kultura stjerana u zabranjena sjećanja.

Poslije ubojstva legendarnoga sekretara KPH Andrije Hebranga, hrvatstva je i hrvatske (političke) kulture zapravo i nestalo. Politička se kultura do prevratničke razine izdigla tek 1971. Izlazak iz Jugoslavije i stvaranje Hrvatske bio je revolucionarni iskorak iz staroga kulturnog i političkog jugouskokruga. No nacionalni je preporod vrlo brzo završio nakon čina stvaranja hrvatske države. Ubrzo se vidjelo tko smo i što smo mi u svojoj biti, i kao vlast i kao narod. Pokojni Vlado Gotovac vlast nije simpatizirao, a za njezine podanike rekao je kako je riječ “o politički zapuštenom narodu.” Je li bio u krivu?

Sadašnja vlast od svih osobina političke kulture ustrajno rabi činjenicu “zapuštenosti”, najviše pokazujući žudnju za moći. Uživa se u vlasti, premda se često i ne vidi zbog čega je netko uopće dobio priliku da u nju uđe. Pa i ministar znanosti i prosvjete Željko Jovanović. Otkada je ministrom napravio je niz gafova. Pretposljednji je brisanje eminentnog jezikoslovca profesora Radoslava Katičića s mjesta predsjednika Vijeća za normu hrvatskoga jezika. Umjesto da posluša neki od savjeta poznatoga profesora, ministar ga je prekrižio kao nekoga neukog šmrkavca. Kulturna razina s koje je to učinio je zapravo i razina s koje je došao na mjesto ministra. Ipak, najnoviji mu je “biser” – poziv pokojnom Ladanu na jezični skup!

Kao liječnik kakve je reference Jovanović imao za svoje ministarsko mjesto? Očito je partijski voluntarizam bio jači od nužnih stručnih i učtivih osobina za to mjesto. Otkad je, naime, liječništvo referencija za ministra znanosti, obrazovanja i sporta? Isključivost, pogotovo matrica za političko napredovanje kao da se nije promijenila od doba jednopartijske vlasti Saveza komunista. Da je tada Partija rekla Miki Špiljku: “Druže Mika, Partija od tebe zahtijeva da postaneš glavni kirurg na Rebru!”, Špiljak bi, kao poslušni “partijski vojnik,” vjerojatno rekao da pristaje. Jer ako Partija tako misli, a ona zna najbolje, onda je to dobro i za njega i za Partiju. Nažalost, ta matrica ne vrijedi samo za SDP, u kojemu se kao i u Špiljkovo doba opet pozdravlja s “drugovi i drugarice.” Taj je “demokratski centralizam” prisutan i u drugim strankama. Pogotovo kad su na vlasti.

Logično je da u opskurnoj (političkoj) kulturi i duhovnoj klimi Viktor Žmegač mora čekati da prijeđe osamdesetu kako bi postao akademikom HAZU, da se poziv upućuje pokojnome Ladanu! Logično je i da se ministar, umjesto s realnim problemima, bavi irealnim pa i s ostracizmom i spiritizmom. Odbacuje žive, a poziva mrtve!