Ministri na odmor, ja također

A sad ću vam reći nešto što smijete citirati, dramatično je novinarima nakon jednog opsežnog brifinga najavio potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Novinarski auditorij u sekundi se pretvorio u uho, oko i mikrofon. Što će Poli napokon izustiti “on the record”? A Poli, sav ozaren, objavljuje: “Sutra idem na godišnji odmor!”

Jasno da to nije bila ona vrsta ekskluzive koju su novinari očekivali u trenutku kad je politička sezona tonula u mirovanje. No Polančecova je objava bila ekskluzivna u drugačijem smislu. Nije, naime, običaj da političari kažu: od tada do tada sam na godišnjem odmoru! Nema me. Mijenjat će me ta i ta osoba.

Baš suprotno, na godišnji kao da se ide u tajnosti. Valjda u strahu da javnost ne bi dobro primila to da se i članovi Vlade moraju odmaknuti od obveza, odvojiti vrijeme za obitelj i sastati se sami sa sobom.

Prošlog je tjedna većina ministara bila na godišnjem odmoru, s kojeg su se nakratko vratili ovaj tjedan. I premijer se vjerojatno ljuljao negdje na pučini. Ali, spikeri Banskih dvora inzistirali su na verziji da Vlada radi te da se na godišnji odlazi tek poslije 5. kolovoza.

Ne razumijem dokraja razloge za takvu mistifikaciju nečega što je, uostalom, zakonsko pravo svakog zaposlenika. Jer, i kad su ministri na godišnjem odmoru, to ne znači da ih se ne može gotovo u svakom trenutku povući natrag na Markov trg. Ili da mogu posve bezbrižno ugasiti mobitele.

Otkako su mobiteli općenito postali nezamjenjiv pribor, nekima važniji od olovke ili, recimo, četkice za zube, to nepisano pravilo dostupnosti odnosi se na svakoga u svijetu politike i biznisa. Pa i na samog premijera, čija je linija, čini mi se, također uvijek otvorena, i to ne samo za Angelu Merkel i Barrosa.

Tranzicija je u nepovrat odnijela sa sobom one sjajne godišnje odmore od mjesec dana. Preživjela je samo neka njihova rudimentarna forma godišnjeg od tjedan ili dva, najviše tri, a i to valjda pred odlazak u penziju i za one “lako zamjenjive”. Ni s tog stajališta, dakle, nema opasnosti da bi zemlja upala u kaos kad bi ministri objavili da su, recimo, u kolovozu na godišnjem odmoru, kao što je to praksa u Europi. Istodobno, tranzicija im je priskrbila još jedan argument u prilog, što bi se reklo, transparentnih godišnjih odmora.

Dok su nekad, naime, ministri imali po jednog zamjenika, sad ta funkcija više ne postoji, kao ni funkcija pomoćnika ministra, ali postoji neograničen broj državnih tajnika, koji su u statusu državnih dužnosnika i političkih osoba te zapravo kotiraju kao zamjenici ministra. Pa dok se ministar odmara, uvijek ga još pet-šest osoba iz tog kruga suradnika može mijenjati.

Ljetna bi sezona tako postala neformalni poligon za vježbanje budućih ministarskih naraštaja, onako kako je to u drugim poslovnim hijerarhijama. Dok su glavni šefovi na odmoru, neki “novi klinci” uzimaju konce u svoje ruke i vode posao.

Ali čak kad bi ovaj pledoaje za “legalizaciju” godišnjih odmora ministara imao neki učinak, ostaje jedan drugi problem što ga vladajuća elita dijeli s nama običnim ljudima. Što znači godišnji odmor u kolovozu, što ga većina ne može zamijeniti za neki drugi termin zbog prirode posla ili đačkih ferija? Kolovoz je mjesec maksimalne gužve – na cesti, na plaži, u dućanu, u restoranu... Ide se na odmor u uvjetima najveće koncentracije uvjeta za umor.

Ako se od toga ne možeš zaštiti ekskluzivitetom privatne palube i unajmljenog otoka, preostaje još samo jedna varijanta – rano jutro. To je doba kad turizam, hvala Bogu, spava pa se može slušati tišina, može se izbjeći kolona na cesti i rep pred blagajnom, a može se i joggirati uz masline, a da netko za tobom ne viče: “Gospođo, je l’ vas tko ganja?!”