Čini mi se da nije prošlo ni desetak mjeseci otkako smo moja majka i ja sjedile
u vrtu, ja još dijete a ona moja mama.
Mama i ja smo bile jako bliske još od dana kad me je u dobi od dvije godine sklonila
pod krevet, da me ne umlati.
A to (sve) zbog toga što sam govorila (ničim izazvana): “Ja više volim moga tatu,
ti nisi moja mama, ti si vještica, idi iz kuće!” (pričala mi je to tisuću puta
kao da mi se ispričava, a i ispričavala mi se – šiba je izrasla iz raja, djeca
moraju slušati svoje roditelje, ja sam skoro umrla kod tvojega poroda, znaš pukao
mi je vodenjak a ratno doba, a nije bilo hitne!).
To mi mama nije dobro ispričala, pa ni do danas, kad mame više nema i ne mogu
je pitati, ne znam zašto sam (tada) mislila da više volim tatu nego mamu, i što
se to dogodilo u glavici male djevojčice, ali sam izgleda zauvijek zapamtila
taj nemili događaj i (mislim od toga dana) pazila što majci ili o majci govorim.
Tako smo jednoga dana, prije nekoliko mjeseci?, godina?, desetljeća?, moja
majka i ja sjedile u vrtu iza kuće u ulici poznatoj iz Krležinih “Glembajevih”,
i po
ne znam koji put raspravljale o tome što ću biti kad odrastem.
“Znaš, dijete moje”, govorila bi mi moja majka, “ja sam bila jako siromašna,
pa sam pohađala nastavu tek kratko vrijeme, jer zime su bile oštre, snijeg
dubok, cipele velike, prevelike za tako malu djevojčicu kakva sam ja bila.
A nisu me ostavljala na miru ni druga djeca, uglavnom dječaci iz viših razreda.
Često su me i tukli jer im nisam mogla dati užinu koju ni sama nisam imala,
a vrbovačke šume guste i mračne, i da bih stigla u školu morala sam krenuti
po
mraku a vraćati se isto tako, po mraku.
I nakon što sam jednom pala u jamu i “nategnula” želudac, zbog čega danima
nisam mogla jesti, otac je odlučio da je mojem školovanju kraj.
Ipak, uspjela sam naučiti čitati.”
To je bila sve živa istina, to da je naučila čitati (uglavnom samouka), i
sve sam to znala do u detalje, i o toj školi, i o tom snijegu, i toj djeci
i teškom
životu i želji moje mame za znanjem, a bila je istina i da moja mama nije
propuštala čitati mi sve krasne bajke iz knjižnice a i sama mi je pjevala
narodne pjesme
i od nje sam naučila tisuću poslovica.
I tako mi je moja majka rekla, tog nekog dana, da je biti liječnica najbolje
zanimanje.
Ako ona nije imala priliku, “ja ću je dobiti, drugo je doba!”
Tata se ne bi upletao u naše razgovore, tek bi ponekad znao reći:
“Što će ona u doktoricama, pa zar joj ne bi bilo bolje da je frizerka?
Ja bih joj otvorio salon, i što bi joj falilo?“
Ponudio bi mi da radim s njim, u njegovoj autolakirnici, ali u to vrijeme
još nije bilo radnog mjesta menedžerice.
“Sreća tvoja, dijete, što si se rodila žensko. Zamisli sebe u toj radionici?
Zna Bog što i zašto čini”, govorila bi mi, s druge strane, mama.
Tata je sve poslove sam “vodio” (i danas vidim njegova nespretna i okrugla
slova, pažljivo ispisana), ili bi mu pomagao jedan njegov debeljuškasti
prijatelj s
kojim bi često odlazio u susjednu gostionicu na “tripice“ i kupicu vinčeka.
Zato mu i je “poreznjak” čak dva puta odnio i zadnje odjelo s vješalice!
“Bila su to teška vremena, dijete!” ponavljala bi mi majka, “naranče su
se kupovale po komadu!”
I.
I tako, sjedile smo moja majka i ja, po ne znam koji put u vrtu, iza kuće
(tada sam bila školarka), dok bi mi ona govorila:
“Uči, dijete moje, uči, da ne prođeš kao ja! Vidiš, onaj doktor na Malom placu,
ginekolog, privatnik, samo što me malo pregleda, naplati!
A ona doktorica, jedna, kod koje također ponekad idem, ona u Brešćenskoga,
tek nju da vidiš!
Vrata otvara sluškinja i pita:
'Jeste li Vi za milostivu doktoricu? Da? Naručeni ste? Ne? Prvi put? Dobro,
malo ćete sačekati, sad će ona, imala je tešku operaciju u bolnici, evo, već
joj po peti put ponovno pečem krumpir i meso, da ne bude staro i tvrdo’.” Mame
se posebno dojmila ta sluškinja i to po nekoliko puta pečenje mesa i krumpira.
Divila se toj doktorici i njezinoj sluškinji toliko da bi se ponekad čisto
zanijela i samu sebe već vidjela u ulozi otvaračice vrata.
“Ja bih tebi, dijete, bila isto tako dobra! I ja bih tebi pekla po nekoliko
puta šnicle i krumpiriće da ti budu friški i topli kad se vratiš iz bolnice!”
Koje bih ja bila specijalizacije ili što će biti s mojim privatnim životom,
u to vrijeme nije znala, ali je bila sigurna da će uspjeti utjecati na mene
i moju budućnost.
“Jer nemoj nikad zaboraviti, dijete moje, doktora Špicera!” podsjećala me.
“Bio je rat, mala moja, i bombe su padale na Zagreb a on je svejedno došao,
Bog mu duši pomozi ma gdje bio, on je došao i spasio te. Onako malešnu, a
snijeg je padao. Ti si ležala u kutu, u kolijevci i plakala si.
A tata i opet nije došao kući, već kasnije, i ja sam te mrzila, da, ja sam
te mrzila, nemoj se tome čuditi, jer toliko sam ga voljela a on je odlazio
bez mene, tko zna s kim. Sigurno s onim svojim i njihovim kurvama, a mene
ostavljao kod kuće jer je znao da sam vezana, da imam tebe.
I već sam razgledala izloge što ću ti obući kad umreš i onda mi je odjednom
prepuklo srce, jer bila si tako mala i nježna, a snijeg je jako padao, i
puhalo je jako, i hladno je bilo, i ti bi se smrznula u grobu, shvatila sam.
I počela sam plakati. Snježne pahuljice su se topile na licu. Trčala sam
po dr. Špicera i ovako ga molila:
Molim Vas, dragi doktore (i ruke sam sklopila, sjećam se, prema nebu), ako
Boga znate, pomozite nesretnoj majci, dijete mi ima veliku vrućicu, rat je,
nemam nikakvih lijekova, ni čaja ni mlijeka! Što da radim?” Tako je pričala
moja pokojna mama, a ja sam zamišljala malu sobicu, dijete koje plače jer
je gladno i jer mu je hladno i jer ga majka (još) ne voli, i plakala zajedno
s
njim (s njom), s mojom sada već pokojnom mamom sam plakala, i obećala da
ću biti dobra, da ću dobro učiti, završiti škole i da ću još napisati knjigu,
što joj je bila druga najveća želja.
“Napiši, dijete, točno sve kako je bilo!” molila je.
“Piši o mojoj majci, a tvojoj jadnoj baki, koju nisam stigla upoznati, jer
je umrla odmah nakon poroda, od španjolice, a zapravo je cijelo selo pričalo
da je otac, vrativši se iz rata, zaboravio da je prije devet mjeseci nakratko
svratio i da sam ja njegovo dijete i ničije drugo.
Tužno ti je bilo, moje dijete, živjeti bez majke, kao siroče, zato piši
knjigu: 'Majko, zašto si danas (opet) tako žalosna?’”
Ja do danas nisam napisala tu knjigu, jer bih morala puno plakati i svega
se prisjećati, a onda ne bih mogla misliti na svoju djecu, na sebe, na
pacijente.
Ipak, prvu sam joj najveću želju ispunila i diplomirala na medicinskom
fakultetu.
San o privatnoj ordinaciji ispunila sam za dvadesetak godina, ali tada
mame više nije bilo da mojim pacijentima otvara vrata, i meni peče po tko
zna
koji put krumpiriće i šnicle da budu friški, mekani i da se ne ohlade.
II.
Da ima dobrih ljudi, zna se, i da ti često pomognu, događa se.
I kad sam već mislila da neću naći plaćeni posao, poslao me otac moje drage
prijateljice iz razreda u Ministarstvo zdravstva kod zamjenika ministra da
mu sve kažem i objasnim kako volontiram staž u ondašnjoj Vojnoj bolnici na
Šalati i kako mi otac (još) doplaćuje za socijalno i kako me je zbog toga
jako stid.
A zamjenik ministra me je tada poslao k svom dragom prijatelju ravnatelju Doma
zdravlja, jer je baš bio u potrazi za stažistom.
I tako su moji prvi ozbiljniji susreti s pacijentima i njihovim boljkama započeli
u Sesvetama.
Dodijeljena sam kao ispomoć dobrom doktoru, pred penzijom, te mu s radošću
sredila ladice pisaćega stola, jer nisu bile čišćene od početka njegova “doktorovanja”.
A onda je on mene (zauzvrat), poveo u kućne posjete, da me “nauči”.
“Vidiš, ovo ti je “descensus uterusa”, govorio mi je, prikazujući slučaj jedne
pojače žene, kojoj je između nogu virilo nešto kruškoliko, nekad toliko potrebno,
maternica, a danas spremno za vađenje.
Bila sam ponosna što je i ja mogu upitati: “Kako ste, gospođo, otkad Vam je
to, morate na operaciju!” i sve tako, baš kao “prava doktorica”.
Nakon toga smo otišli imobilizirati uganuti gležanj jednoj starici, drugoj
smanjiti bolove injekcijom jer je bolovala od raka pluća, i na kraju, ustanoviti
smrt jednog doktorova dugogodišnjeg bolesnika.
Ležao je tiho, na krevetu, na čistoj posteljini, ali je dan bio vrlo topao,
kućica seljačka, neprovjetrena, pa me je mučio i zadah i muhe.
Neke su sjedale po namještaju a neke po pokojnikovu nosu.
“Vidite!” pokazivao mi je moj dobri doktor, “ovaj čovjek je mrtav! To se
ne može zaključiti samo po muhama, iako je i to dobar pokazatelj, ali on,
kako
vidite, po tijelu ima još i crvenkaste pjege, tzv. mrtvačke pjege, no jedan
od najsigurnijih pokazatelja smrti vam je tzv. mačje oko.”
Pokojnik nas je još gledao širom otvorenih očiju, jer mu ih se nitko od ukućana
(tada još nije izlazio “Doktor u kući”) nije usudio sklopiti prije dolaska
doktora (i mene, “mlade doktorice koja niš ne zna!”).
“Ajde, stisnite mu bulbus, prstima!, ne bojte se!” upućivao me je i ja stisnem
jabučicu oka!
I oko me nastavi gledati, onako staklasto, mačkasto, dok je jedna muha revno
oko njega kružila.
Ako mi tada nije pozlilo?!
To sam vam ispričala da vidite kako je liječničko zvanje predivno. A još
je predivnije kad ste pozvani u pedeset i šesti kućni posjet, i to na peti
kat
bez lifta, i to u 10 sati uvečer (počeli ste s radom u osam ujutro!) pa ustanovite
da je dotičnima (samo) pofalio recept za cinkovu mast.
I još ne dao Bog da se usudite pokazati ljutnju!
No, nije bilo sve uvijek tako crno!
Imao je i dobrih strana taj liječnički poziv!
Kao kad sam u vrijeme dežurstva u tadašnjoj Vojnoj bolnici na Šalati odlazila
s gospodinom majorom dr. sc. kušati hranu, tj. da li odgovara standardu
ili ne (mislim propisanim dijetama), pa bismo usput dobili i “nešto fino”
od
kuhara, ili kad me je, također u vrijeme dežurstva ali na terenu (u vrijeme
najveće
epidemije gripe, slično onoj koja se idućih dana očekuje), jedna draga
gospođa sa stanom u Voltinu naselju nahranila grahom s repom i suhim rebarcima.
Sva sreća što nisam odustala od kućnog posjeta kad ni od trećeg pokušaja
nisam mogla pročitati broj od guste magle, jer bio je to obrok za pamćenje!
Ili kad
sam dobila čitavu košaru cvijeća iz Radničke ceste, u kojoj se tada nalazio
rasadnik, pa ju je (moja sestra, ne medicinska) podijelila u školi, za
8 mart, Međunarodni dan (svih) žena i ispala cool. Ili, kad sam dobila
onu
prekrasnu
svjetiljku sastavljenu od samih razglednica, rukom slaganu, od jednog dobrog
čovjeka, koji je od poplave 1968. godine živio s obitelji u nastambama
u Radničkoj cesti.
A jedan poklon, moj prvi, i danas visi na zidu moje ordinacije.
To je jedan tanjur, oslikan livadnim cvijećem.
Točno pamtim tko mi ga je poklonio!
Poklonila mi ga je jedna moja tužna pacijentica. Njezin muž se opijao i
često je tukao, te je dolazila zbog liječenja nanesenih ozljeda. Imali
su maloga
sina, tako se nije htjela rastati niti je htjela da to itko sazna. Pogotovo
ne netko od nadležnih. Toga je dana kleknula pred mene, i zavapila: “Pomozite
mi!” i sve mi je ispričala.
A ja sam je dugo i pozorno slušala.
I onda mi je poklonila taj tanjur i rekla: “To je maleni, dar, znam,
ali je iz mojega srca, neka Vas uvijek podsjeća na Vašu dobrotu prema
meni!”
Svakodnevno prolazim kraj toga tanjura.
Da vrijeme uistinu leti, vidi se i na njemu. Pozlata se ogulila a boja
izblijedjela.
Ali sjećanje nije.
Zato nisam i nikada neću maknuti taj tanjur ma koliko jadnim i istrošenim
postao!
Jer on je ujedno i sat mojega života!