Mjenjači stranačkih slika

Novine su nedavno objavile da su u prostorijama slavonsko-baranjskog HDZ-a “radi restauracije” skinuli sliku dr. Franje Tuđmana te umjesto portreta utemeljitelja stranke postavili fotografiju sadašnje stranačke predsjednice Jadranke Kosor.

Od tada je prošlo već dovoljno vremena potrebnog za “restauraciju” Tuđmanove slike, no još nije objavljeno je li njegov portret vraćen ili je na zidu i dalje slika Jadranke Kosor. Bio Tuđman vraćen ili ne, već je znakovito i samo pojavljivanje fotografije sadašnje stranačke predsjednice na zidu stranačkih prostorija. Moglo bi se, znajući hrvatske “narodne običaje”, možda dogoditi da premijerkin foto na zidu i ostane.

Da je stranački šef neporeciv, to je već postala “stara navada”, ne samo u HDZ-u nego i u cijeloj našoj politici. Dok je Ivo Sanader bio predsjednikom HDZ-a, bio je stranačkim polubogom. I Jadranka Kosor ostavljala je dojam zadivljenosti Sanaderom.

Drugi oko njega također. Sanader je iz stranke otišao, ali oni su ostali. Kada je Sanader zbrisao, oni su ga prebrisali i izbrisali kao da mu nikada nisu rekli ni “dobar dan”! A dok je bio glavni, gurali su se da ih kamere uslikaju što bliže njemu, ili barem iza njega. Kada je naprasno otišao, odrekli su ga se kao da ga nikada nisu ni vidjeli. Neki njegovi dojučerašnji politički sluge javno su ga zanijekali, premda ih je izmislio, i uključili se u opću viku i hajku za njim. Kao što su ga do tada neumjesno slavili, tako su ga gadljivo i odbacili.

Za pretpostaviti je da Jadranka Kosor zna s kime ima posla. No isto je tako za pretpostaviti i da je laskama teško odoljeti. Uz laskavce i udvorice zna se izgubiti i osjećaj za realnost. Zar Ivo Sanader, dok je vladao, nije bio uvjeren da mu je dovoljno “dići ruke, a puk da ga slijedi”?

Pa čak i kada je vlast napustio, mislio je da će ga se moliti da se vrati! No i oni koji su mu medili da je nezamjenjiv, na poziv da mu pomognu povratak, osim “barba Luke”, pokazali su mu savijeni lakat.

Prije toga su, da bi mu se umilili, da bi mu ugodili, svrnuli čak i odvojak ceste do očevih mu rodnih Dugobaba. Poltroni uvijek predmnijevaju što bi njihovu idolu moglo goditi i sve čine ne bi li mu se nečim dodvorili. To što čine da bi oraspoložili idola ne mora se uvijek i poklopiti s njegovim željama, ali poltronstvo se uvijek uzda da će barem biti prepoznat njegov trud.

Nečega od toga najvjerojatnije ima i u mutnoj ideji, u namjeri da se iz nekih nepoznatih, ali očito “viših razloga” spoje ergele lipicanaca u Lipiku i Đakovu te da konjogojski centar bude u Lipiku! Zašto u Lipiku, a ne u Đakovu?! Ne bi se trebalo čuditi ako je jedini razlog što je premijerka iz Lipika, što je netko možda pretpostavio da bi to ona možda voljela.

Vjerojatno je isti motiv kao i za podređivanje Đakova Lipiku bio i za osječko postavljanje premijerkine slike umjesto Tuđmanove. Moguće je da će je isti ti koji su je stavili, ako se “politička situacija” promijeni, s guštom i skinuti. I u “detuđmanizaciji” su najžešći bili nekadašnji mazni vazelinci, oni koji su pokojnom nekoć povlađivali što god rekao. Prvi su na Tuđmana bacili kamen idolopoklonici koji su svojedobno uzvikivali “samo nam je Bog poslao našeg Franju”, koji su iz idolopoklonstva prešli u ikonoklaste.

U Zagrebu je gradonačelnik Milan Bandić godinama bio neporecivi “glavar” oko kojega su se okupljali razdragani esdepeovci. Neki su se kao gradonačelnikovi posilni topili od miline, a kada se Bandić posvadio s novim iblerovcima, posilni su mu, u iskazivanju odanosti novom gospodaru, prvi pokazali “bosanski grb”.

Poltroni ne nestaju, oni se samo pretvaraju i sele, traže novog gospodara. Pa su se od Milana Bandića preselili k Zoranu Milanoviću. Ni HDZ-ovi nisu nestali. Pače. Preotporna je to vrsta. Ona je trajna, uvijek pripravna mijenjati slike.