Mlad k’o ministar, volio sam vlakove...

Nekad vlakovi nisu stajali. Osim na stanici. Ili, kak bi se to danas reklo, na postaji. A pogotovo nisu štrajkali željezničari. I pogotovo ne zbog dotrajalosti i slabog održavanja željezničkog voznog parka. Može biti da negdašnji strojovođe, kondukteri i kontrolori nisu bili tak savjesni i odgovorni za sigurnost u željezničkom prometu kao danas. Jer nemre biti da je nekad sigurnost na željeznici bila veća.

Prije bi se moglo reći da o tome, kao i o mnogim drugim stvarima u državnim poduzećima, ništa nismo znali. I zato kaj ništa nisam znal, u vagonskom kupeu pokraj prozora, a pogotovo u restoranu pokraj šanka, osjećal sam se siguran. I sretan. Jer vlak je za mene oduvijek bio najveća sreća putovanja. Nije ni čudo kaj me prošlotjedni, doduše, kratki, prosvjedni zastoj na željeznici namamil, ako ne baš u vlak, ali svakak na peron. Na peronu sjećanja ususret su mi tulile parnjače na kojima sam se na putu do Stubaka s ostalim klincima iz ulice kroz otvoren prozor nagutal gara i žara. Ili piskanje modernih i komfornih poslovnjaka na kojima sam kao mladi novinar s putnim nalogom nakupil silu kilometara i sklopil masu novih poznanstava. I kad sam kasnije na dužim relacijama vlak zamijenil avionom iliti zrakoplovom, a na kraćim osobnim automobilom, vlak nikad nije prestal u meni hu-hukati i juškati kao najprimamljiviji zvuk putovanja i najveći proizvođač putničke groznice. Kao oduševljenog željezničkog putnika kasnih osamdesetih, pozvali me da za željeznički muzej u nastajanju napišem svoje iskustvo i intimni odnos s vlakom.

U muzeju nikad nisam bil jer me nitko nije pozval iako sam svoj prilog uredno odradil i na vrijeme predal. Tekst se, bome, odužil jer se u međuvremenu odužila i povijest željezničkog prometa u gradu i državi. Prvi vlak u Zagreb je dojuškal 1862. Pristal je na kolodvoru Sava koji će kasnije biti prozvan Južni kolodvor, a još kasnije Zapadni. Na današnji Glavni kolodvor zagrebački će putnici morati pričekati cijelih trideset godina. Zgradu je projektiral, naravno, mađarski arhitekt (Ferenc Pfaf) jer su Mađari bili i vlasnici hrvatskih željeznica, a natpisi na vlakovima i na peronima na mađarskom jeziku. Dovoljno, ako ne i previše, za sve otvoreniji hrvatski bunt spram ugarske dominacije na našim željeznicama. Rok za izgradnju tako obimnog i zahtjevnog projekta s ukrasima, štukaturama i kipovima bio je, pogotovo za današnja iskustva, nevjerojatno kratak. Tak da se sumnjalo da se u to doba najveća zgrada u gradu može završiti za samo godinu dana, kako je bilo predviđeno. Zagrebački građevinari na kraju nisu ispoštovali rok. Posao su završili mjesec dana ranije! I to bez današnje mehanizacije. I, navodno, bez građevinske mafije. Ne zna se jedino je li cijela suma od 1,200.000 forinti isplaćena odmah ili se plaćalo na poček. I je li netko od gradskih i državnih moćnika naplatil svoju proviziju...

Kad sam bil mlad kao naš aktualni resorni ministar, kojeg radnici HŽ-a u prošlotjednom prosvjedu zazivaju i prozivaju, bil sam siguran i sretan na svojim putovanjima vlakom...