Moć političkog imidža

Prema javnom dojmu izgleda da Tomislav Karamarko i Zoran Milanović imaju jednake šanse postati stranačkim predsjednicima HDZ-a, odnosno SDP-a, unatoč tome što Karamarko ima petero konkurenata, a Milanović, u skladu s boljim političkim običajima, nijednoga! Marketinško-političko-medijski “projekt Karamarko” slovi kao jedina HDZ-ova realna mogućnost. Kao i esdepeovska šansa da od samog Milanovića demokratski izaberu baš Milanovića! Takvi čudni dojmovi često slove kao politička realnost, a sama realnost kao privid. Politička zbilja i njezina predodžba miješaju se, sve do neuočavanja razlika. Karamarko je egzemplar kako se u politici može učiniti mnogo u malo vremena.

Još je prije nekoliko godina bio izvan politike. U nju se iznenada vratio za vlasti Ive Sanadera. Postao je ministar unutarnjih poslova za vlasti stranke iz koje je nekoć otišao. Odlaskom združen sa Stipom Mesićem, kao šef njegove izborne kampanje, prati ga do mjesta predsjednika države. Nakon toga nema ga godinama u politici, sve do povratka u sanaderovsko doba, kada je ulovio generala Gotovinu. U HDZ je ušao za vlasti Jadranke Kosor. Da će se poslije HDZ-ova gubitka vlasti kandidirati za predsjednika stranke, i nije se baš očekivalo. Ipak, Karamarko je to učinio i vrlo brzo postao je glavni kandidat za to mjesto! To je jedna od najbržih pretvorbi iz stranačkoga disidenta u potencijalnoga stranačkog lidera.

Veću preobrazbu u istoj jedinici vremena doživio je jedino SDP. Ta je stranka nakon prvih slobodnih izbora krenula iz političkoga minusa, ali je za deset godina, i zbog uspješne stranačke propagande, izbrisala taj minus. Kao sljednica nekadašnjih komunista s biljegom anacionalne stranke, SDP-u je manjkao nacionalni legitimitet. Stranku su nacionalno legitimirali: Zdravko Tomac, Milan Bandić, Antun Vujić, Vice Vukov... Na kraju je ulaskom HSLS-a u koaliciju s SDP-om ta stranka nacionalno legitimirana i Budišom. Pobjeda koalicije na izborima 2000. godine bila je posljedica ne samo stranačke metamorfoze, nego i dobrog stranačkog marketinga. Dojam o SDP-u toliko se promijenio da je to, vjerojatno, i odlučilo o pobjedi na izborima. Tada je zbog “grijeha struktura”, zbog HDZ-ove moralno pale vlasti, ali i uspješne promidžbe, koalicija predvođena SDP-om i dobila izbore. Isto se dogodilo i krajem prošle godine.

Prije prošlih izbora javna je percepcija HDZ-a bila u krajnjemu svedena na “lopovsku stranku”. SDP i njegovi saveznici pritom su se nudili ne samo kao ambiciozna nego i sposobna alternativa. Nakon nekoliko mjeseci vlasti vidi se još samo ambicija. Predizborna su obećanja bila uspješan politički marketing, dok je realnost puno oporija, otpornija i grublja. Manjak strategije i sposobnosti više se i ne može marketinški prikrivati, pokrivati štetočinstvom prošle vlasti. To je klimavi alibi koji ne može javno opravdati manjak uspješnih poteza nove vlasti.

Zapravo, u toj se vlasti najbolje pozicionirao Radimir Čačić. Više se i ne razaznaje je li premijer Milanović ili Čačić. Dojam je da je Milanović sve važno prepustio svome potpredsjedniku. Uopće, dojam je da je Čačić medijskim umnažanjem “pojeo” ne samo svoje kolege potpredsjednike Vlade, nego i samog premijera. S tri posto glasova Čačićev je HNS dobio nerazmjeran postotak vlasti. Izuzme li se ministarstvo financija, haenesovci drže sva najvažnija ministarstva. HNS je opet demonstrirao kako je politički marketing jači od realnosti. Ta stranka uvijek ostavlja dojam da je jača i važnija nego što to doista jest. Znati o sebi stvoriti privid, u politici postaje jednako važno kao i zaista biti važan i jak. Na pojedinačnoj razini upravo je Tomislav Karamarko zoran primjer kako se brzo, efektno i uspješno može “proizvoditi ličnosti”, kako se planski može postati i politički važan.