Modra povijest

Od sportske povijesti Dinama možda bi zanimljivijom bila neka vrsta njegove političke povijesti. U nekoj intelektualno, poduzetnički i patriotski poticajnijoj sredini od naše bilo bi za očekivati da se pojavi takva knjiga. Posebno o pačanju politike u taj klub. Umjesto neke političke monografije NK Dinama u jednom od “tisuću i jednog” pučkoškolskog povijesnog udžbenika pojavila se tek politička uzgredica o odnosu nogometa i politike, zapravo modra povijest o najvažnijem i najmoćnijem političaru od proglašenja Hrvatske, o dr. Franji Tuđmanu.

Naoko neutralna udžbenička uzgredica, autora Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića (Tragom prošlosti 8/Školska knjiga), odnosno činjenica da je dr. Tuđman “promijenio ime nogometnog kluba Dinamo u Croatia”, nedvojbeno je spomenuta da sugerira karakter Tuđmana i njegove vlasti. Ne da je bio nogometni zagriženjak zaluđen Dinamom, nego prvenstveno da je bio moćni autokrat i voluntarist, koji je samovoljno preimenovao Dinamo, a potom, unatoč gotovo općem navijačkom negodovanju, nije dopustio da mu se vrati staro ime.

Od te Tuđmanove tvrdoglavosti glede Dinama, kao ilustracije njegova tipa vladanja, nekim bi autorima možda važnijom bila činjenica koja je prethodila tome, a dogodila se također u Maksimiru i nedvojbeno je povijesna. To je utakmica s Crvenom Zvezdom, kada su divljali arkanovci, a BBB-e pendrečila “narodna milicija”.

Najezda arkanovaca i inih delija u Zagreb bila je zapravo proba agresije na Hrvatsku, ali tada se vidjelo da delije neće proći, da se stvara hrvatski pokret otpora spreman da im se suprotstavi. Tada se u Maksimiru klicalo Tuđmanu (još prije njega simbolom otpora miloševićevizaciji bio je Stipe Šuvar!), u njemu vidjelo vođu neminovnog otpora. Ali Tuđmanu će se, kada je odbacio “sveto ime Dinamo” na tom istom stadionu uporno zviždalo, podrugljivo pjevalo: “Ima jedan čovjek čudan,/ ime mu je Franjo Tuđman.“

Da je Tuđman bio takav autokrat, kakvim ga se eto bilježi i u udžbenicima, da je tada bio “Tuđmanov režim”, a on “politički diktator”, te bi zvižduke utišao kordon specijalaca. Bit će ipak da je on bio tek okašnjeli nacionalni romantik opsjednut željom za prevrednovanjem dotadašnjih vrijednosti, ali koji nije želio shvatiti da zagrebački Dinamo nije tek puko ime, “relikt prošlosti”, da nije ono što su bili njegovi imenjaci iza tzv. željezne zavjese.

Današnja kriza pojedinačnih i nacionalnih vrijednosti pokazuje opravdanost Tuđmanova revnovanja za “duhovnom obnovom”. No, u tome se znalo i pretjerivati – od stvaranja karikaturalnog “novogovora”, do preimenovanje svega i svačega u “hrvatsko”, pri čemu su promjene bile samo  nominalne. Tuđmanovo tvrdoglavljenje oko Dinama bilo je dio prevrednovanja starih vrijednosti i pokušaja stvaranja novog hrvatskog svjetonazora. Čudno je da nije shvatio da je baš Dinamo već odavno postao, što bi on rekao, “sastavnicom” upravo takvoga svjetonazora.

Ipak, najčudnije je da je pokojni predsjednik  “duhovnu obnovu” kanio provesti s nizom onih koji su ga okruživali, dodvoravali mu se, plazili i slinili oko njega, a onda kada je umro počeli se utrkivati tko će mu ime prvi javno pljunuti. Čak i oni koji su mu nekoć gromko pljeskali kada je prekrstio Dinamo, najednom su postali karakteri, a potom i “pravi demokrati”. Jedino je Tuđman ostao “stari autokrat”, kojega se tako obilježenog iz usmene predaje sada ubilježilo i u školske udžbenike!