U kolumni u Večernjem 9. veljače kritički sam se osvrnuo na postojeći ustavni četvrtpredsjednički sustav i predložio njegovo mijenjanje u čisti parlamentarni sustav nakon isteka mandata predsjednika Mesića. Gotovo mjesec dana šutnje.
Odjednom, nakon konferencije za tisak potpredsjednika Sabora 4. ožujka, bum, i – ni kriv ni dužan – dobivam jednu od glavnih uloga u komediji zabuna s elementima farse. S jedne strane, kao da me se želi „izbrisati“ kao predlagatelja, a da istodobno moj prijedlog ostane u igri, pa me se ne poziva na sjednicu saborskog Odbora za Ustav 10. ožujka s predlagateljima drugih mogućih ustavnih promjena, a „moj“ prijedlog preuzima drugi.
S druge strane, u nekoliko dnevnika i jednom tjedniku žestoko me se napada uz istovrsne osobne diskvalifikacije (klasičnom „argumentacijom“ ad hominem). Gotovo svi kao krunski argument za rušenje mog stručnog ugleda koriste navodnu izjavu „novac nije imovina“ (te „tri slatke riječi“ koje mi se, izvučene iz konteksta, pripisuju već deset godina). A u listopadu 1998. rekao sam nešto s posve drugačijim značenjem: „Novac nije imovina koja se može kontrolirati, jer su ulozi u banci vezani bankarskom tajnom, a novac koji se drži kod kuće (u čarapi) po prirodi stvari izvan je svake kontrole“.
Nitko se ne upušta u kritičku raščlambu onoga što sam predložio, a neki mi u sadržajnom smislu predbacuju samo ono što nisam predložio, a to je izbor predsjednika Republike u Saboru. O tome u kolumni uopće nisam pisao, jer smatram (kako je to objavljeno na Nacionalovom portalu 7. ožujka) da bi se predsjednika i u čistom parlamentarnom sustavu trebalo birati neposredno.
No, o tome ne bih pisao kada insinuacije (u seriji članaka koje bih mogao, parafrazirajući naslov jednog od njih, nazvati „Sokola nisu voljeli“) ne bi, uz ostalo, proizlazile iz jedne od mnogih osobitosti hrvatske političke kulture. Kao da u nas za mnoge, koji nastoje u medijima i izvan njih oblikovati javnost, vrijedi, prema onoj latinskoj („što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu“) „što je dozvoljeno lijevom intelektualcu, nije desnom ili onome kojeg se kao takvog percipira“.
Jer, zašto bi bila urota i moj „desni“ grijeh ako se zalažem za onu ustavnu promjenu koja je bila jedno od temeljnih izbornih obećanja (čisti parlamentarni sustav) koalicije lijevog centra koja je pobijedila na izborima 2000. godine? Zašto, kada su isti prijedlog mnogo prije mene, na nešto drugačiji način, već iznosili neki lijevi politolozi, što čak i sami iznose dvoje novinara koji me napadaju?
Kada sam jednom od lijevo orijentiranih novinara (nije pisao o mom prijedlogu) u razgovoru iznio naprijed navedeni dvostruki kriterij vrednovanja lijevih i desnih intelektualaca, rekao mi je „pa to je u redu, jer intelektualac ne može biti desničar“.
Odgovor je strašan i nikada ne bi bio izrečen primjerice u Francuskoj, Njemačkoj ili Austriji, gdje je velika većina medija i novinara također lijevo orijentirana. Mislim da stigmatiziranje desnog kao nečega samo po sebi primitivnog i zlog u nas proizlazi iz činjenice da se dioba lijevo-desno, za razliku od naprijed nabrojanih i drugih država, čini prije svega prema kriteriju odnosa prema nacionalnom. Pojednostavljeno rečeno, svatko tko je izraženije hrvatski orijentiran, a napose ako je još i na bilo koji način surađivao s Tuđmanom, a ne odriče se toga, desničar je bez obzira na druge sastavnice njegova svjetonazora.
Na kraju molim moje sadašnje i buduće kritičare da me sude jednako kao i one koje smatraju lijevima – po onome što pišem i doista govorim, a ne po onome što predmnijevaju da jesam.