Mongolska avantura

Predsjednik Stipe Mesić ovih je dana posjetio Mongoliju, u kojoj mu je priređen srdačan doček, kakav se ukazuje samo najdražim gostima. Gost iz Hrvatske, prenose mediji, uživao je u konjskim utrkama, streličarstvu te u jedinstvenom grlenom pjevanju homi. 

Neke političke i gospodarske koristi od putovanju u Mongoliju, budimo realni, nema niti će je biti u doglednoj budućnosti. Osim ako se ne dogodi neko čudo, što je ipak teško očekivati. Riječ je, zapravo, o zanimljivu turističkom putovanju na koje, osobno mislim, barem jedanput godišnje ima pravo i predsjednik Republike. I neka troškove egzotičnog putovanja snose porezni obveznici.

Ali predsjednik i novinarska ekipa u njegovoj pratnji svim se silama trude prikazati putovanje kao veliki uspjeh “gospodarske diplomacije”, koja će otvoriti put za neviđenu gospodarsku ekspanziju Hrvatske u toj dalekoj, prostranoj i mističnoj zemlji. Ispada da se nakon dolaska predsjednika Mesića u Ulan Bator naši poslovni ljudi trebaju samo pojaviti u glavnom mongolskom gradu, gdje ih čekaju unosni višemilijunski ugovori s tamošnjim tvrtkama.

Slični su se signali slali i u vrijeme kada su neki drugi dužnosnici posjećivali Kinu pa je bilo najava da ćemo na tržište od 1,3 milijarde ljudi izvoziti naše “bogodano maslinovo ulje i vino”. Već su se, kao u lancima sreće, izračunavali fantastični prometi i enormni profiti od izvoza ulja i vina. Dovoljno je, računali su, da svaki Kinez popije po jednu našu butelja pa da godišnje izvezemo 1,3 milijarde boca.

Ali naši su političari napadno izbjegavali donijeti drugu stranu priče, koja je snove o osvajanju golema tržišta stavljala u prave, realne okvire, a oni su zapravo nerealni. Riječ je o tome da su naše cijene za kineske, a pogotovo za mongolske prilike, astronomske.

Osim toga, čak i veliki svjetski igrači imaju problema u proboju na kinesko tržište pa kako onda očekivati od male hrvatske da pokori “središnje carstvo”!? Malo je preuzetno očekivati da izvozimo ulje, vina i sokove u Kinu kada se na našem Jadranu prodaje ulje iz Španjolske, Grčke i Italije, a vino iz Južnoafričke Republike, Južne Amerike i Australije.

Ali nismo samo nekonkurentni u “ići i piću” nego i u perjanici našeg gospodarstva – građevinarstvu. Prema nekim računicama, pelješki most, da ga grade Kinezi, stajao bi upola jeftinije. Kinezi su preuzeli gotovo svu trgovinu jeftinom odjećom, a svi jeftini “hrvatski suveniri” proizvedeni su u Aziji. Čak se i međugorske gospe uvoze iz Kine.

Ako ne možemo ništa napraviti u Kini, a ne možemo, onda još teže možemo nešto napraviti u Mongoliji. Zemlja Džingis-kana ima manje od tri milijuna stanovnika i puno je siromašnija od Kine. Ima bogata nalazišta nafte, ali je teško očekivati da će Rusija i Kina dopustiti da netko sa strane uzima crno zlato iz njihova susjedstva. Kad se Kina za naftu bori s Amerikom i Europom u Čadu i drugim dijelovima Afrike, onda je pomalo naivno očekivati da će “svoju” naftu dati nekome drugom.

Stoga se posjet predsjednika Mesića Mongoliji, kao i onaj otprije nekoliko mjeseci Vijetnamu, može ocijeniti kao, doduše zasluženo, turističko putovanje na kraju drugog mandata, a nikako kao “gospodarska diplomacija” koja bi trebala spasiti hrvatsko gospodarstvo.

Vrijeme je da naši čelnici svoju “gospodarsku diplomaciju” počnu demonstrirati u susjedstvu. Za početak bi bilo dobro da nekako nagovore Slovence da, umjesto preskupih polugodišnjih, uvedu tjedne vinjete za hrvatske građane i brojne turiste.