Kada bismo dali autoceste u koncesiju, novi bi upravitelj smanjio broj zaposlenih, povisio cestarine, htio bi poslovati s profitom i zbog toga je bolje da one ostanu u državnim rukama. Tako je glasio odgovor jednog od upravitelja državnih autocesta na pitanje o privatizaciji. Da je takav menadžer, koji zapošljava previše osoba i ne posluje profitabilno, bio u nekoj privatnoj tvrtki i to izjavio, drugi dan bi ga na porti čekala radna knjižica. Ali s njegovim odgovorom bili su zadovoljni političari, sindikati i, nažalost, novinar (zaposlenik u državnom mediju).
Kada bi državne tvrtke poslovale po tržišnim pravilima, ne bi trebale biti privatizirane. A ne mogu poslovati po tim načelima jer se u njihove odluke petljaju političari, kojima nije do ekonomske, već do izborne učinkovitosti. Što više zaposlenih u državnim tvrtkama to više birača za trenutačnu vlast. Osim toga, treba smjestiti članove obitelji na dobro plaćena mjesta. Nažalost, to rade tvrtke u državnom vlasništvu. Čitam i izjave tipa kako će koncesionar zarađivati na autocestama koje će im država povjeriti za malo novca.
Prvo, ako država namjerava autocestu dati u koncesiju, onda ne može dobiti novac koje želi, već koji može. Drugo, Bogu hvala ako koncesionar bude zarađivao, jer to znači da će država dobivati novac i od poreza. Autoceste u Hrvatskoj izgrađene su od novca državnih obveznika, a sada će biti predane koncesionaru koji će zarađivati na njima, također je primjedba protivnika monetizacije.
Možda se autoceste trebalo dati u koncesiju od izgradnje do upravljanja pa sada državni dug ne bi bio tako visok. No, kako se davanje izgradnje autoceste u koncesiju branilo i tenkovima (autocesta Zagreb-Gračani) pa je Hrvatska morala platiti i obeštećenje koncesionaru, izgrađene su novcem poreznika koji sada i dalje plaćaju minuse u tvrtkama koje njima upravljaju. Kada budu dane u koncesiju, barem će se poreske obveznike oteretiti pokrivanja minusa tih državnih tvrtki. I na koncu: ceste ostaju u Hrvatskoj bez obzira tko njima upravljao.