Može li se HDZ promijeniti?

Da nije bilo izbora stranačkoga predsjednika, ne bi se ni znalo da će se HDZ-ovi izbori pratiti s toliko interesa i tako pomno. Pratilo ih se valjda jednako s otvorenim zanimanjem, kao i potajice. Malo je, čini se, bilo nezainteresiranih. Stranački članovi i simpatizeri bili su zainteresirani sami po sebi. Stranački suparnici da vide s kim će imati posla, tko će im predvoditi oporbu. A ljudi izvan stranaka i njihova “magnetskoga polja” da se pokušaju uvjeriti može li se HDZ promijeniti, može li postati alternativa sadašnjoj vlasti. Narod zanima može li HDZ s novim predsjednikom jednoga dana voditi državu. Premda HDZ-ovi izbori nisu na to dali pouzdane odgovore, ti su izbori svojom važnošću, koja prelazi stranačke okvire, izazvali velik javni interes. Ipak, suprotno velikim očekivanjima, izbori su možda ostavili više nedoumica glede stranke, države i nacije nego ponudili konkretnih i jasnih odgovora. No gotovo opće zanimanje za ove izbore pokazalo je da se HDZ, usprkos svim političkim prijevarama i amoralnim prevarantima, još doživljava kao jaku i nacionalno važnu stranku.

Dužina HDZ-ovih izbora bila je za samu stranku glede unutarstranačkih odnosa – kontraproduktivna. Bilo je puno ružnih riječi, zamjerki i svađa..., a vjerojatno ostalo i puno omraza. S druge pak strane stranka je duljinom izborne kampanje i politički profitirala. O stranci se ponovno počelo govoriti, raspravljati o kandidatima za stranačkog predsjednika i govoriti o izgledima te stranke u hrvatskoj političkoj budućnosti. Nakon negativnoga publiciteta koji su stranci donijele novčarske transakcije i sumanuti bijeg s vlasti stranačkoga šefa, o stranci se u povodu izbora počelo govoriti drukčije, pa i pozitivnije. Mnogima nije bilo svejedno što će i kako biti s HDZ-om i tko će biti izabran za stranačkoga predsjednika. Gotovo da su otvorene kladionice s imenima kandidata za predsjednika HDZ-a.

Poslije vrlo kratkoga vremena, kladioničkim je favoritom iz nekih razloga postao Tomislav Karamarko. Kao što ga se priglupo kudilo, još ga se više neumjereno hvalilo. Razloga i za jedno i za drugo često je i manjkalo. Neki su mu gotovo trajno honorirali svojedobno sudjelovanje u detuđmanizaciji, a neki baš to zamjerali. Bio je veličan kao “izvorni hadezeovac” i istodobno upravo zbog toga osporavan. Ni u pokudama ni u pohvalama nije bilo mjere. Posebno u pohvalama. Dok ih se čitalo, činilo se da bi Karamarku bilo probitačnije nekima reći: “Molim vas, nemojte me hvaliti!” Pojedinim se članovima stranke, i prije i poslije izbora, također moglo reći nešto slično. Možda se neki uzdaju i u nagradu za svoju hvalu. Moguće je da će se upravo, nakon što je pobijedio, iz Karamarkova odnosa prema takvima vidjeti i neke njegove karakterne osobine, tj. podnosi li ili prezire ulizice.

Od Karamarkovih karakternih osobina i komunikacijskih vještina sigurno će uvelike ovisiti i budući odnosi u stranci. Popusti li napasti da se zbog uskogrudnosti i taštine odrekne i nekih sposobnih i poštenih ljudi koji nisu bili uz njega ili su mu pak bili izborni suparnici, gubit će stranka. HDZ jest brojčano velika stranka, ali kao i stranka na vlasti, ima manjak izuzetnih. Eliminira li Karamarko uime sebeljublja i takve pojedince, njegove će stranačke ambicije biti s manje izgleda nego što planira. Da bi stranka bila jaka oporba kao što on najavljuje i da bi naposljetku došla i na vlast kao što predviđa, morat će otrpjeti i one koji mu iz nekih razloga nisu po volji. Politička umješnost i zrelost nije odbaciti one koji nam ne pašu, nego pridobiti ih za se. U našoj je političkoj kulturi, i inače, puno više odbacivanja nego pridobivanja, puno više bolesnih taština nego mudrih osobina. Karamarko može biti jedan od mnogih ili jedan od rijetkih. Budućnost HDZ-a vjerojatno će ovisiti i o tome koji model ponašanja Karamarko izabere. HDZ se, ovisno o tome modelu, može ili transformirati ili rasformirati.