Može li turski model stabilizirati Egipat?

Dok u zemljama Bliskog istoka previranja i nemiri još traju, anketa provedena u Egiptu pokazala je kako više od 65 posto ispitanika smatra da bi Turska, kao zemlja s golemom muslimanskom većinom u kojoj istodobno vlada zapadna demokracija, mogla i njihovoj zemlji poslužiti kao model za budućnost. Prema istoj anketi, tisuće ljudi u susjednoj Siriji, Iraku, Jordanu, ali i u drugim zemljama regije, vide baš Tursku kao “uspješan spoj između islama i demokracije“. Zanimljivo je da je ispitivanje proveo turski nevladin institut Tesev, koji je inače veoma kritičan prema Erdoganovu režimu.

Proteklih su se godina koruptivni režimi Bliskog istoka, njihove oligarhije i elite istrošili. Istrošila se polako i vodeća svjetska sila Sjedinjene Države. Nastao je vakuum, u koji su uskočile dvije ideološki i politički posve oprečne države: islamistički Iran i prozapadna Turska. Dakako, ne začuđuje što je iranski vjerski vođa Ali Hamnei sukobe i previranja u Egiptu i Tunisu odmah pokušao iskoristiti u svoje svrhe nazvavši ih “islamskom revolucijom“.

Ali očekivani je učinak izostao. Ajatolah je ostao sam. Narodni ustanci u Tunisu i Kairu nisu samo dokaz potpuna bankrota tamošnjih režima nego su istodobno i pokazatelj poraza radikalnog islamizma. Ljudi na ulicama Kaira i Tunisa ne traže uvođenje islamskoga šerijatskog sudstva, ne traže bičevanja, kamenovanja. Oni se bore protiv diktature, korupcije i hoće demokraciju. Narodni ustanci u arapskim zemljama, ako ih pomnije analiziramo, najavljuju zapravo jedno posve novo razdoblje u islamskim zemljama, razdoblje postislamizma.

Neupitno je da je Turska za islamske zemlje Bliskog istoka veoma atraktivan model. S druge strane, neke ključne zemlje Europske unije, kao Njemačka, ali i Francuska, odbijaju tursko članstvo u Europskoj uniji. Osobito zemlje tzv. europske jezgre, uključujući i Austriju, sa skepsom motre i Erdoganovu stranku AKP, koju također smatraju islamističkom, premda tome nije tako. Erdoganova stranka je stranka konzervativnih, pobožnih malograđana, koji žele raditi, jačati i dizati vlastiti životni standard. Ne smijemo zaboraviti da je Turska u proteklih pet godina udvostručila dohodak po glavi stanovnika.

Erdoganova AKP je pod vodstvom Europske unije provela tržišne i političke reforme, koje su prije bile nezamislive. Ali mnogoljudna zemlja na Bosporu još nije posve premostila svoje unutarnje teškoće. Katkad podsjeća na razmažena pacijenta kojemu liječnici propisuju jutarnje trčanje i zdravu hranu dok se on radije izležava na ležaljci u hladu i konzumira kebab. Kako god bilo, situacija je složena. To više jer bi se bojišnica u budućnosti s Hindukusa lako mogla preseliti na obale Sredozemnog mora i ugroziti stabilnost u Europi. Stoga bi za Ameriku i Bruxelles, a time i za hrvatsku diplomaciju, trebalo vrijediti pravilo: Tko ne želi radikalni islamistički Iran, treba jačati “turski model“.