Možete li zamisliti paprikaš bez paprike?

Ni loša godina koja ne samo u nas prijeti utrostručenjem cijena povrća nije omela zamisao o spremanju jela od paprike u našoj listopadskoj Akademiji zdravog življenja. Dvojim samo kakve će čitatelji slati recepte, da li za jela sa svježim plodovima ili začinskom crvenom paprikom. Onim trećim našim začinom, odmah do soli i papra te vegete.

Dvojbe tu ne staju, jer ako je začinska, može biti i slatka i ljuta, iz čega su narasle fraze o ljutome, koji je  ne mate-mate-matika!  značenjski i ljutit i nagao i žestok. A ako je svježa, Capsicum annuum L., ionako se nudi u gotovo cjelogodišnjoj raskoši ne samo okusa (slatka, ljuta) nego i boja (zelena, žuta, crvena), oblika (okrugla, duguljasta, rog...) . I, dakako, mogućnosti za pripremu. Osim sušenja, podrazumijeva i kiseljenje, kuhanje, prženje i dinstanje. Pa, ma bio ili ne bio botanički upućen u bobičast plod odnosno paprikinu mahunu, ma koliko se jezično snalazio u papriciranju i papričenju, mnogi je obožavaju ne samo sušenu nego i svježu, i ukiseljenu, i pečenu, a da o ljetnima punjenima bilo mljevenim mesom i rižom, grahom ili sirom, kajmakom pa još i pohanim. i ne govorimo. I kad biste mogli ajvar i kečap, možete li zamisliti paprikaš bez paprike?

Paprika je ne samo kulinarski nego i biološki vrijedno povrće. Izuzetno je bogata vitaminima, osobito zelena  od svega povrća ima najviše vitamina C, a samo nekoliko vrsta voća u tome je pretječe  alkaloidima, pigmentima i hlapljivim uljima, od kojih i potječe specifičan paprikin okus.
Karotena, koji jetra prerađuje u vitamin A, zrela crvena ima više nego mrkva, koja je po tome na glasu. Ljutinu paprici daje alkaloid capsicin, a boju joj određuje sadržaj karotenoida.

Niskotlakaši, kao što pričaju da je nekad redatelj Angel Miladinov činio, nose po papričicu  a papričica nije nego ljuta i nije feferonka ili čili  u džepu.  Za tu istu oni koji vole popiti tvrde da pomaže u mamurluku, a narodna medicina i protiv uloga, reume, čak i malarije, iako, navodno odmaže pri bolestima bubrega i probavnog sustava.

Gastrozofi pak tu biljku iz porodice pomoćnica, lat. Solanaceae, podrijetlom iz tropske Afrike i zapadne Indije, koju najviše proizvodi Kina, a poslije nje Španjolska, Srbija, Italija, Bugarska i Mađarska, ni za što ne bi dali iz indijskih karija te ljutih meksičkih, španjolskih i, dakako, mađarskih specijaliteta.
Njezino se mađarsko ime, izravna asocijacija na papar, poput same biljke našim sjevernim krajevima Slavonijom i Baranjom, posijalo i u naš jezik, a da o kulenu i ne govorimo.

Umjesto starih i jednostavnih roga, babure i paradajzerice te feferonke što se poslije suše viseći na koncu pod strehom, s flancima rajčice u rano proljeće posađene za kasnije pikiranje u stare lonce i u vrtu u klijalištu utopljene pod staklom, upoznajmo kontejnerske presadnice i tehnologiju uzgoja na foliji, natapanje kap po kap i nove sorte i hibride. 

To su sorte istra F1, madonna F1, menta f1, bianca f1, niva f1 ili blondy F1 iz tipa babure, pa botinečka žutu (koja može biti i crvena!) iz tipa paradajz paprike, cecil F1, stella i kurtovska kapija iz tipa kapije, viza iz tipa feferona i paprike szegedi iz tipa začinske.

Vrijeme je paprike! Tko nema vremena za zahtjevnije kiseljenje, turšiju, ajvar... neka je ispeče. Na ploči ili tavi, u pećnici. Bitno ju je ujednačeno popeći, vruću posoliti i pustiti da se ohladi. Oni kojima kožica smeta lako je tada mogu oguliti i začiniti kao salatu s češnjakom. Pečena je paprika izvrsna i u kombinaciji s mesom i drugim povrćem.