Mrak hrvatskog filma

Opet se snima film o neuspjelom podvigu njemačkog časnika Clausa von Stauffenberga. Čovjeka koji je Hitleru pod noge stavio pakleni stroj trebao bi glumiti slavni Tom Cruise. I sad se u Njemačkoj bune što će u ulozi nacionalnog junaka, Hitlerova oficira, nastupiti glumac obilježen aktivnim članstvom u sumnjivoj međunarodnoj organizaciji. Kako mračnjak kao što je Cruise može utjeloviti nešto tako svijetlo kao što je Von Stauffenberg!, zgražaju se Nijemci.

U hrvatskom filmu takvih problema nema. A ne može ih ni biti, jer su oni o kojima se filmovi snimaju u pravilu mračniji od bilo kojeg društva sotoninih pristaša. Kad bi se Cruisea moglo platiti i kad bi mu se u hrvatskom filmu birala uloga po mjeri njegove crne reputacije, sumnjam da bi se išta moglo naći; tu je, naime, sve mnogo crnije od njega.

Ne, nije ovo nikakva jadikovka nad crnim valom hrvatskog filma. Ovo je glas vapijućeg u pustinji u kojoj je pokrepalo sve što je čestito, moralno, kuražno, plemenito, lijepo, požrtvovno, pametno, sućutno, ponosno, trijezno, pristojno, privlačno, važno, pa i samo normalno. Ovo je vapaj za bilo kakvim svjetlom. Da sve ovo napišem, potakao me film Vinka Brešana "Svjedoci", što sam ga nedavno gledao. Kako on izvrsno ilustrira vladajuću hrvatsku filmsku poetiku, druge je filmove nepotrebno spominjati. Njegova je osnovna teza ujedno i omiljena teza većine naših filmova, a glasi: svi u filmskoj priči su zli i prljavi, osim nekih. Za razliku, recimo, od američkih ratnih filmova, u kojima vrijedi obrnuta teza, da su američki vojnici dobri i moralni, osim nekih, kod Brešana, a i u hrvatskom filmu uopće, hrvatski su branitelji u načelu ološ.

Otkud ta potreba za samoocrnjivanjem? Vrag će ga znati otkud, no činjenica jest da joj se naši filmaši strasno odaju. I u pristupu filmskoj priči i u izboru same priče. Eto, dok Amerikanci snimaju već tko zna koju verziju atentata na Hitlera, naši se režiseri i dalje ne miču iz opskurnih provincijskih krčmetina u kojima snimaju milijuntu verziju atentata što ih međusobno izvode pijane uniformirane spodobe. Ima li ikakve nade da otkriju da u Hrvatskoj glave nisu pucale samo zbog "žuje"? Sumnjam, premda ne bi morali previše lutati. Dovoljno je da otvore bilo koji udžbenik povijesti: Milan Šufflay, Stjepan Radić, Mile Budak, Andrija Hebrang, Bruno Bušić, Stjepan Đureković... Da, a tu je i kralj Aleksandar.

Urotu protiv Hitlera vodio je Stauffenberg i postao filmski junak, bi li za film mogao biti zanimljiv, recimo, puč Vokić-Lorković protiv Pavelića? Bi, kad hrvatski filmski režiser ne bi bio očaran neobrijanim, neopranim i omamljenim tipom s čačkalicom u ustima i kad se prema svom poslu ne bi odnosio kao i taj tip prema svom!