Mrs. Februar i Mr. Ar’Akuf

Ispričat ću vam pričicu s prologom, jednim činom i jednim pričinom.
Prolog. U doba dok je Hrvatskom vladao SUBNOR (za one koji ne znaju, to je matična organizacija potpisnika nedavnog pisma šefu SDP-a), lijepe su i otmjene žene, koje su izgledale kao da su izašle iz pariških modnih žurnala, bile tretirane kao neka vrsta kapitalističke pete kolone.

Poželjan tip žene bile su drugarice La Pasionaria, španjolska revolucionarka; Nina Petrovna Kuharačuk, treća žena Nikite Sergejeviča Hruščova; bivša glumica Jiang Qing, Maova životna suputnica; Elena Petrescu, žena rumunjskog diktatora N. Ceausescua, a od domaćih, jugoslavenskih, Kata Pejnović, Anka Berus, Lidija Šentjurc, Jelica Radojčević, Milka Planinc... Samo su takve i njima slične žene imale kakve takve šanse da se “politički afirmiraju”, tj. da zauzmu kakvo važnije mjesto u vladajućoj partijskoj hijerarhiji.

Čak se pomalo sumnjičavo gledalo i na samu Jovanku Budisavljević udatu Broz: zbog toga što je bila prezgodna. Štitila ju je, dakako, veza s Nedodirljivim, a i činjenica što formalno nije bila ni na kakvu položaju (na kraju se ipak opekla). Ukratko, lijepe i dotjerane žene u komunizmu su mogle egzistirati samo daleko od politike (što nužno ne znači i od političara, dapače). Recimo, Tanja Torbarina tavorila je u Gradskoj rubrici Vjesnika i nikad joj nije objavljena slika.

Čin. U mnogim se glavama i danas žena koja dobro izgleda i drži do sebe, posebno ako je plavuša i relativno mlada, doživljava kao drugorazredno društveno biće nesposobno za bilo kakve odgovornije poslove, ne samo u politici, nego ni igdje drugdje. Takvima bi trebalo zabraniti i pisanje po novinama, jer tu su već Sanja Sarnavka, Vedrana Rudan i jedan “bradat i čupav”!

Ljepotice bi, kako reče potonji, netko morao upozoriti da po njih nije zdravo “da izlaze iz vlastitog žanra”, a vlastiti im je žanr “zagrebačka starleta”, osoba koja “brije noge i sve ostalo” i luđakinja koja ne razlikuje čin i pričin. Unaprijed su krive zbog toga što imaju dobre noge, što se ne odriču visokih peta i kad štraftaju po razrovanih ulicama i što odlaze na tuširanje prijateljima, jer u vlastitom stanu nemaju vode.

Mr. Ar’Akuf, kako ćemo nazvati “bradatog i čupavog”, svojim me nasrtajem na lijepu i pametnu Mrs. Februar, što također nije njezino pravo ime, ali ni daleko od njega, podsjetio na preneražene drugarice i drugove kad se sedamdesetih godina, na nekom važnom sastanku u zagrebačkoj Katedrali na Savi, zvanoj i Kockica, pojavila jedna elegantna drugarica s raskošnim šeširom na glavi.

Šešir na političkoj konferenciji djelovao je na sudionike te konferencije kao i dobre noge Mrs. Februar na našeg Mr. Ar’Akufa. Šokantno. Oni nekadašnji nikako nisu mogli shvatiti da je drugarica/gospođa sa šeširom jedna od njih, njima u svemu ravnopravna, kao što ni Mr. Ar’Akuf ne može doći k sebi od šoka što lijepa, pametna i izazovna Mrs. Februar piše u njegovim novinama.
Pričin. Carla Bruni.

Napomena uredniku: Mr. Ar’Akuf je Miljenko Jergović a Mrs. Februar Jelena Veljača.