U petak, 23. kolovoza, bio je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Na taj datum Hitler i Staljin sklopili su tajni pakt o nenapadanju i podjeli Europe, a Europljani koji su smislili naziv tog spomendana pažljivo su birali riječi i nisu bez razloga upotrijebili dva pridjeva: totalitarni i autoritarni. Međutim, kao što mu sam naziv jasno kaže, u središtu pažnje tog dana ne bi trebali biti režimi, nego njihove žrtve jednako mrtve bez obzira je li ih ubio Hitler ili Staljin, Dido ili Đido.
Vjerujem da je upravo u tom duhu Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske, odnosno Povjerenstvo Vlade RH za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, ove godine odlučilo obilježiti 23. kolovoza komemoracijom koja se imala održati na dva mjesta: nad jamom Jazovkom u žumberačkim šumama i u spomen području Jadovno pod Velebitom.
Prema listi pozvanih koji su do četvrtka, kada pišem ovu kolumnu, potvrdili svoj dolazak, najviši državni predstavnik na oba je mjesta trebao biti predsjednik Sabora Josip Leko. Pitao sam ministra branitelja Freda Matića, koji je ujedno i predsjednik spomenutog Povjerenstva, je li bilo otpora prema ovakvom komemorativnom hodočašću na dva stratišta, jedno ustaško i drugo partizansko. Odgovor koji sam dobio glasi: “Ako je i bilo otpora s bilo koje strane i bilo koje političke stranke, smatramo da smo dosadašnjim istraživanjima i rezultatima te širokim sastavom Povjerenstva ostvarili barem minmum političkog konsenzusa”.
Antifašisti uz domobrane
U prilog tome govori i popis do četvrtka potvrđenih sudionika (u ovom kontekstu čini mi se nespretno i nekako neprilično zvati iz uzvanicima) komemoracije koji predstavljaju institucije, organizacije i udruge uključene u rad Povjerenstva. Osim izaslanika nekoliko Vladinih ministarstava, dolazak su potvrdili predstavnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskog instituta za povijest, Hrvatske biskupske konferencije, Mitropolije zagrebačko ljubljanske, Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj, Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, Hrvatskog državnog arhiva, Udruge gradova u Republici Hrvatskoj, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske te Hrvatskog domobrana – udruge ratnih veterana Hrvatske.
Doduše, na tom popisu, osim samog Freda Matića, nema drugih ministara, kao što nema ni biskupa. Prilično nizak hijerarhijski rang izaslanika osobito upada u oči u usporedbi s najvišom razinom najavljenih diplomatskih predstavnika Njemačke, Italije, Austrije, Velike Britanije, Francuske i Mađarske koja jasno stavlja do znanja koliku podršku Europske unije ima upravo ovakav način odavanja počasti svim žrtvama svih režima. U popisu sudionika ne može se ne uočiti izostanak predstavnike židovskih zajednica. Uz to, u programu komemoracije koji je već ranije bio upućen svim pozvanima pisalo je da će osim paljenja svijeća i polaganja vijenaca, bez govora, nad Jazovkom biti održana i molitva za pokojne, a nad Šaranovom jamom u Jadovnom da će se izmoliti opijelo i kadiš.
Stoga sam Ministarstvu branitelja uputio i pitanje je li se možda pokušalo svećenike i rabine privoliti da zajedno mole na oba mjesta. No, osim što su me obavijestili da “ovom komemoracijom nije planirano da se na oba mjesta obavi i zajednički ekumenski obred” iz Ministarstva branitelja u drugoj su mi rečenici otkrili u kojem je segmentu institucija i društva čitava ideja očito naišla na otpor, makar pasivan: “Programom komemoracije bili su predviđeni vjerski obredi, međutim, zbog neodaziva predstavnika religija/crkava isti neće biti služeni, odnosno održani”. Ministar Fred Matić, kada smo se o toj stvari nakon pisanih odgovora i čuli telefonom, nije skrivao razočaranje, ali nije želio niti bilo koga prozivati. “Diskretno su se izvukli”, rekao mi je. Tako su mrtvi na dva gubilišta, odabrani da simbolički predstavljaju sve žrtve razasute po znanim i neznanim balkanskim jamama i rovovima, ostali bez molitve koja je makar za trunku trebala ublažiti jaz i jad koji će i dalje bolno zjapiti između Jazovke i Jadovnog i ostalih gubilišta koja ta dva mjesta zlosretnih imena predstavljaju.
Znano je da katolički svećenici, pa i biskupi inače ne zaziru od molitava i služenja mise za duše ubijenih nad Jazovkom. Bili su tamo i ove godine 22. lipnja, na hrvatski Dan antifašističke borbe, i ni ove godine nisu dali naslutiti da im smeta što to hodočašće organizira udruga zvana Hrvatski obredni zdrug Jazovka čiji predsjednik Boris Prebeg svoje političke i ideološke afinitete jasno otkriva pozdravom “Na djelu za dom” te još jasnije dok redovito na internetskoj stranici www.jazovka.hr obilježava i veliča 10. travanj.
Rašomon se nastavlja
U Gospiću je, pak, 14. lipnja ove godine na redovitoj mjesečnoj tribini koju u suradnji s Gradom priređuje katolička župa Blažene Djevice Marije, tema bila Jadovno. Za desničarske portale koji su o tome izvještavali Jadovno je – fenomen, a komemoracije koje se posljednjih godina krajem lipnja održavaju u Jadovnom za tisuće žrtava ustaškog terora započetog već 11. travnja 1941., te su dakle komemoracije za voditelja gospićke tribine don Anđelka Kaćunka “kontroverzne političko-vjerske manifestacije”. Na toj je tribini povjesničar Josip Jurčević govorio o onima koji dižu “javnu dreku” oko Šaranove jame u kojoj, tvrdi on, nema nijedne kosti, a prema portalu Hrvatskog kulturnog vijeća (www.hkv.hr) u diskusiji je bio “posebno zanimljiv” Jurčevićev odgovor “da ne postoji nijedna masovna grobnica iz razdoblja NDH”. Ustaške su žrtve u Jadovnom također ovog ljeta već dobile i pravoslavno opijelo i židovski kadiš. Dobro je i ispravno što je u Jadovnom napokon obnovljen prethodno demolirani spomenik i što tamo odlaze politički uglednici i odličnici. Ali, ima i tamo onih čija briga za jedne žrtve nema ljudsku vjerodostojnost jer istodobno relativiziraju druge.
Tako u Jadovnom svake godine govori i Dušan Bastašić, predsjednik udruženja Jadovno 1941. iz Banje Luke na čijem se internetskom portalu (www.jadovno.com) uz marljivo prikupljanu dokumentaciju o 1941. nalazi i opsežna rubrika “Otadžbinski rat”. U njoj je pobrojano svako opijelo za sve poginule Srbe od Hrvatske do Kosova koji su pali u “otadžbinsko-obrambenom ratu”. I neka je. Ali, istodobno se sve ono što ostatak svijeta zna i misli o pokolju u Srebrenici naziva “gustom maglom dezinformacija”, proizvodom “lenjinističkog agitpropa” i, dakako, antisrpskom propagandom i zavjerom. I tako se rašomon nastavlja. Sve u svemu, oni koji misle da mir mrtvima donose produbljujući jaz i jad među živima bolje da se i ne mole ni na Jazovki ni u Jadovnom niti bilo gdje drugdje.