Vijest da će Pula dobiti minaret doista je ohrabrujuća i na razini međuvjerskih odnosa i na općoj, ljudskoj, ako hoćete i – proeuropskoj i prozapadnoj. Dakako, mnogo više u nekadašnjim okvirima europskih i zapadnih širina, a malo manje u sklopu njihovih aktualnih uskogrudnosti, ksenofobija i antiislamizma. I upravo zbog te činjenice, tj. da je Hrvatska po nekim svojim uzusima življenja i suživota daleko ispred aktualnih politika Zapada, smeta što budući pulski minaret uopće ne sliči na minaret. Vodotoranj, izlaz za nuždu ili nedovršen dimnjak, eto na što podsjeća arhitektonsko rješenje budućeg proširenja zgrade Islamske zajednice u Puli, kojom će biti obuhvaćena i gradnja prve pulske munare.
Stječe se dojam kao da se netko srami, skriva ili da je nedostojan vlastita identiteta, pa je u duhu nekoga samozvanog modernizma odlučio predložiti takvo arhitektonsko rješenje koje minaretu nije ni slično. A stvarnost je posve drukčija. Hrvatska nije Švicarska i njezini građani nisu Švicarci da bi im u urbanom okolišu smetali minareti, koji su prva i najuočljivija vizualizacija islamskog bogoslužnog prostora. Muslimani u Hrvatskoj sastavni su dio hrvatskog društva, kojemu daju istom mjerom koliko i uzimaju, prožimaju ga svojom vjerskom specifičnošću i prepoznatljivošću, dijeleći ravnopravno sudbinu sa svima ostalima na ovim prostorima.
Dapače, taj model suživota mogao bi se preporučiti mnogim tzv. naprednijim zemljama. Zato ponavljam, vijest da će Pula dobiti minaret doista je ohrabrujuća kako na relaciji međuvjerskih odnosa tako i na onoj općoj, ljudskoj, ako hoćete i – proeuropskoj i prozapadnoj. Dakako, mnogo više u onim nekadašnjim okvirima europskih i zapadnih širina, a malo manje u sklopu njihovih aktualnih demokracija, kojima caruju različite isključivosti, nesnošljivosti i diskriminacije. Takav model suživota na ovim prostorima prepoznat je od austrougarskih vremena sve do danas i država ne samo da ga tolerira nego ga i potiče svojim zakonodavstvom i ugovornim odnosom s Islamskom zajednicom.
Minaret je, tako, u Hrvatskoj dobrodošao. Pokazalo se to najbolje na primjeru Zagrebačke džamije, koja je upravo sa svojim bijelim minaretom postala duhovno i intelektualno središte muslimana ovih prostora. Krug oko Zagrebačke džamije (Šabić, Mašović, Omerbašić, Cerić...) nije bio samo dobro uigran tim za ostvarenje muslimanskih ciljeva nego i vrhuski partner državi i društvu, ostalim vjerskim zajednicama, upravo u građenju modela suživota islama s drugima i drugih s islamom. I nikomu taj minaret nije smetao. Dapače.
Ovaj pulski, budući da je još u fazi osmišljavanja i izrade, treba “završiti”, a ne ostaviti da kao šuplja cijev stremi u nebo. Tako nedorečeno arhitektonsko rješenje u nekoga može pobuditi sumnju da muslimani u Hrvatskoj nisu bolje ni zaslužili. Što bi bio posve krivi zaključak i kriva slika odnosa na ovim prostorima, gdje minaret u svojoj iskonskoj eleganciji nikomu ne smeta. Niti ga se treba sramiti, jer je upravo on potvrda da prestanemo s vječnim samopodcjenjivanjem jer smo u mogočemu bolji od svijeta koji nas stalno želi nečemu poučavati.
Trebale bi se i neke zemlje ugledati u ovu malu balkansku zemljicu što se tiče poštovanja tuđe vjere, no trebali bi se i muslimani u većini zemalja ugledati u naše muslimane u Hrvatskoj. Baš kao što piše u podnaslovu; suživot za primjer.