Svatko tko je išta više očekivao od svjedočenja Vinka Sindičića u Münchenu ostao je zasigurno razočaran. Jedino nisu mogli biti razočarani oni koji ipak više znaju tko je on i o kojim je ljudima riječ, koji znaju što je bila Služba državne sigurnosti, što je bila Partija, i gdje su svi ti ljudi danas. Sindičić nije rekao ništa posebno novo. Jedina novost bio je podatak o komisiji SDS-a koja je trebala utvrditi mogu li Nijemci za ubojstvo Stjepana Đurekovića okriviti Jugoslaviju, a trebalo je zaštititi i onodobnog prvog saveznog komunističkog policajca Stanu Dolanca.
Na sva pitanja odgovarao je nevjerojatno opširno, posve se udaljujući od teme, dok neka vrlo važna imena nije želio otkriti. I sam je rekao da još nije otkrio sve karte i da ima još puno toga reći. Svjedočenje je zapravo bio njegov privatni i tko zna kakav još obračun s bivšim prvim šefom SDS-a za Hrvatsku Josipom Perkovićem te saveznog SDS-a Zdravkom Mustačem. I pokušaj naplate tko zna kakvih sve ne računa iz prošlosti. Ali je zato pokušavao zaštititi SDS kao instituciju, tvrdeći da je Đurekovićevo ubopjstvo bila privatna akcija za koju je iskorištena infrastruktura SDS-a.
Njime nisu posve zadovoljni ni bavarski tužitelji, ali trebao im je i takav svjedok, bolje od nikakvog, kako bi se predmet pomaknuo s mrtve točke. Na potezu je na kraju sudsko vijeće. Ono mora podrobno analizirati njegove izjave, jer dobrim dijelom o njima ovisi i sudbina Krunoslava Pratesa, ali i Perkovića koji je već osumnjičen. Nisu ni Nijemci od jučer, što se vidi i po pitanjima sudaca te državnih odvjetnika. Znaju oni jako dobro s kime imaju posla, jer se sa svjedocima iz tajnih službi nikad ne zna na čemu ste, a posebice iz službe kakav je bio jugokomunistički SDS.
Dakako, Nijemci se ne žele zadržati samo na Đurekovićevu ubojstvu, jer istrage idu i u drugim smjerovima, prema drugim sličnim likvidacijama za koje se sumnjiče gotovo isti ljudi. No, ovo suđenje moglo bi biti i te kakav poučak za naše pravosuđe koje nikako da se reformira. Sudsko vijeće odmah na početku donijelo je termin rada i zasjedanja te to javno objavilo. Sud ne zasjeda dva-tri sata, nego od devet ujutro do 16.30 popodne, kao sad za Sindičićeva svjedočenja. Znalo se dogoditi da je ranije trajalo i do gotovo 18 sati!
Press služba pak redovito izvještava što će biti na rasporedu za pojedine termine, pa tako i imena svjedoka, kako bi se i novinari mogli na vrijeme organizirati. I na kraju, njemački suci i tužitelji uopće nemaju dvojbi o karakteru komunističke Jugoslavije i njezinih institucija, posebice SDS-a i njemu sličnih. A u nas se neki trude sve zamagliti. Ipak, neće ići.