Kao da u predizbornoj kampanji nije dosta prepucavanja i nadmudrivanja, pa su se nametnula još i ona trebaju li svećenici sudjelovati u političkom životu. I tu vlada, doista, potpuna zbrka, za koju je ponajviše zaslužan umirovljeni splitski župnik i sociolog don Ivan Grubišić koji, umjesto da je otišao u mirovinu i preuzeo na sebe ulogu dokona popa, izazvao je svojom neovisnom listom i kandidaturom u Sabor neviđene polemike u kojima gotovo nema sredine, već su ljudi izrijekom ili na njegovoj strani ili protiv njega.
Uđe li don Ivan Grubišić u Sabor (i dopusti li mu to, na koncu, njegov nadbiskup), gola će činjenica biti da će u Saboru sjediti (i) jedan svećenik. No možda neće samo on biti jedino “svešteno lice” u hrvatskom parlamentu jer je u saborskoj utrci još jedan svećenik i to – muslimanski imam iz Gunje Idriz ef. Bešić.
On je široj javnosti poznat i kao redoviti izaslanik Islamske zajednice Hrvatske na komemoraciji na Bleiburškom polju, gdje njegov nagovor i dova redovito izmame aplauz brojnih hodočasnika.
Motivi imama Bešića da se angažira kao saborski zastupnik slični su motivima don Ivana Grubišića. Doduše, don Ivana muči nešto širi politički kontekst definiran u sloganu “Čovjek nadasve”, dok je imamov interes nešto uži pa bi se mogao parafrazirati kao “Bošnjak nadasve”.
Islamska zajednica u Hrvatskoj, naime, očito nije zadovoljna zastupanjem bošnjačkih interesa na hrvatskoj političkoj pozornici pa je odlučila u politiku delegirati jednoga svog imama. Dakako, sam ef. Bešić kaže da je svoj mandat imama stavio na raspolaganje Islamskoj zajednici jer ne može biti i imam i političar, odnosno ne može se Islamska zajednica baviti politikom, baš kao što se politikom ne može baviti ni Katolička, niti ijedna druga crkva.
No upravo u trenutačnoj političkoj poziciji don Ivana Grubišića i imama Idriza Bešića vide se dvije različite vjerske politike.
Katolička crkva, bez obzira na to što je najbrojnija i najmoćnija vjerska zajednica u društvu, nije u ovih 20 godina uspjela formirati i osposobiti, ne samo jednog, nego na desetke i desetke katoličkih političara i ponuditi ih kao političku alternativu bezobzirnim i sebidovoljnim političkim elitama u Hrvatskoj. Nisu to, dakako, trebali biti svećenici, ali su mogli biti laici svih profila.
Islamska zajednica povukla je sasvim drukčiji potez i dala zaleđe, koje njezin dojučerašnji imam iz Gunje osjeća u finišu predizborne kampanje. A to ne imponira samo njemu nego i cijeloj Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, u njezinoj kompletnoj širini.
No, u svakom slučaju, i imam i katolički svećenik u Saboru trebali bi svojim produhovljenim habitusom jamčiti upravo onu dimenziju koju hrvatski parlament dosad nije imao i teško je mogao postići. Svakako bi politici trebali dati jedno novo lice. Odnosno, nikako ne dopustiti da ih politika pokvari i da ih uvalja u blato političkih igara i interesa, koji su Hrvatsku odvukli do samoga dna. I svećenik i imam po svome poslanju trebali bi biti iznad svega toga.
Istina je da su Bošnjaci u HR sasvim obespravljeni dok nasuprot Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju sva prava. Mislim da treba postojati reciprocitet i ako Bošnjaci katoličke vjere hoće treći entitet onda i mi Bošnjaci u Hrvatskoj tražimo to isto ovdje.